NIKOLAIDIS: Ako hoćete da znate šta Bosni dolazi iz Beograda, slušajte šta govori Raković

0
402
blank

Dame i gospodo: Aleksandar Raković. Istoričar. Odabrani autor “Politike“. Rado viđen gost kod Marića…Godinama pratim ovog autora. Zato što mi je bilo jasno da je relevantan – u smislu u kojem je krvava stolica relevantan simptom raka debelog crijeva. Aleksandar Raković je simptom o koji se ne smiješ oglušiti.

Piše: Andrej Nikolaidis│Slobodna Bosna

Raković, Vulin i Ivica Dačić, a ne sva sila maškara sa temama “dobrosusjedski odnosi u regionu“, “Otvoreni Balkan“ i “slobodna trgovina“, saopštavaju namjere Aleksandra Vučića i strateške pravce djelovanja srpske politike.

Raković, kao i Vulin, to čini na ekscesivan način: njegove smrtno ozbiljne objave praćene su lunatičkim pogledima, grimasama koje kao da, što bi rekao doktor Lakan, ilustruju slom simboličkog poretka. Vulin i on glume dvorske lude. A mudri kralj Aca baš njima je povjerio da iznesu istine. Čovjek vam kaže “uništiću vas“, a vi umirete od smijeha. Kaže Kierkegaard u “Ili-ili”:

“Vatra je izbila u teatru, iza scene. Klaun je izišao na scenu da o tome obavijesti publiku. Mislili su da je to skeč, aplaudirali su. On je ponovio upozorenje, oni su se još glasnije smijali. Stoga mislim da će svijet doći do kraja uz opće aplauze svih svjedoka koji vjeruju da je to šala”.

E, svi znate šta se desilo u Crnoj Gori. A šta je najavljivao Raković? Najavio je sve, u bobu. Neupućen bi pomislio da su mu tekstove diktirali iz BIA-e.

Ima “Politika“ svoju “temu nedjelje“. To je forma u kojoj Raković u julu 2020, neposredno pred izbore na kojima će Đukanović prvi put biti poražen, predstavio koncept “Srpskog sveta“ – koji je dakako prepakovana Velika Srbija, a ona, opet, prepakovana Moljevićeva Homogena Srbija.

Za podsjećanje na Rakovića dužan sam Aleksandru Radomanu sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja. Da citiram šta Radoman piše o rečenom programskom tekstu “Politike”, svojevrsnom “Šta da se radi?” velikosrpskog nacionalizma:

Radoman: “Raković je tada autoritativno zaključio da je Crna Gora “antidržava Republici Srbiji“, “šuckor država“ koja čini prozapadni nasip protiv naleta svetosavlja, onemogućujući tako “političko i državno objedinjavanje Srbije, Republike Srpske i Crne Gore.“

Po Rakoviću Đukanovićeva vlast predstavlja “glogov kolac“ za ostvarivanje ideje svesrpske države, kojoj će dvije godine kasnije Raković omeđiti granice “Od Dunava do mora sinjega“. Zato Raković prvom fazom realizacije te ideje označava izbore 30.8.2020. godine na kojima partije predvođene Beogradskom patrijaršijom trebaju srušiti Đukanovićevu vlast.

“Crnogorski domovinski identitet uglavnom bi trebalo da traje koliko i Milo Đukanović, a suštinski je važno da Srbi u Crnoj Gori u ovom broju dočekaju Đukanovićev pad s vlasti“, veli Raković i nastavlja da bi trebalo nakon Đukanovićeva pada pristupiti etničkome inženjeringu kako bi na popisu koji se najavljivao (a najavljuje se i ovih dana) i koji bi kontrolisale snage koje je okupila Beogradska patrijaršija broj Crnogoraca trebalo svesti na oko 25%, a broj Srba uvećati na 45%.

Tako temeljno preoblikovana Crna Gora bila bi spremna za ujedinjenje sa Srbijom i Republikom Srpskom na svetosavskim temeljima, a Raković u svom scenariju predviđa i mogućnost da “inostrani faktor“ pomogne realizaciju tog projekta, instrumentalizacijom manjinskih naroda, pa ukazuje na to da bi albansko stanovništvo moglo da “otkaže poslušnost“ crnogorskoj državi:

“Posebno zbog albanske pretenzije na prostor Ulcinja, Malesije, Plava, Gusinja i Rožaja gde se govori albanski jezik ili se muslimansko stanovništvo koje govori slovenskim jezikom znatnim delom smatra poreklom albanskim.“

Čovjek je, dakle, sve nacrtao. I Amfilohijevu kleronacionalističku revoluciju u Crnoj Gori, i Abazovića, i tempo kojim će se osvajanje Crne Gore odigrati. Bio je pritom egzaktan: dao je i procente.

Proces dokrajčenja Crne Gore privodi se kraju. Nakon toga počinje akcija koja se najdirektnije tiče Bosne i Hercegovine. Ono što je Raković najavio: ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i Republikom Srpskom na “svetosavskim temeljima“.

I? Ništa “i“.

Skontam ja odmah da je to-to. Zviznem jednu, drugu, treću kolumnu. Ovi iz ambasada ništa. “Gradžanisti“ kažu Nikolaidis laže, pomamljuje narod, “skreće pažnju sa životnih pitanja“. Dritan kaže da “u meni ima nešto fašističko“, da mi treba zabraniti da objavljujem. Pojavi se Eskobar i kaže: “glavni problem regiona je korupcija“.

Sad pravim malu digresiju. Tvrdim vam: na fakultetima će se izučavati predmet “Uticaj antikorupcijske borbe na stvaranje Velike Srbije – od “Afere Agrokomerc“ do danas“. Samo ne na fakultetima u Sarajevu i Podgorici – jer ti će fakulteti biti dio beogradskog univerziteta.

Elem, natrag na temu… Onda se opet pojavi Dritan i kaže kako iza svakog nacionalizma stoji korupcija.

Možda. Ali ne i iza velikosrpskog nacionalizma. Jeste li primijetili da jedino u Srbiji nema korupcije? U Hrvatskoj hapse premijera i ministre, padaju vlade… U Bosni hapse premijere, ministre i direktore… U Crnoj Gori hapse na buljuke, Dritan zatvorom prijeti polovini zemlje…

Samo Vučićevi naprednjaci ne kradu. Tamo je borba protiv korupcije već završena. Vučiću je, jednostavno, pušteno da u Srbiji i regionu radi šta hoće: to je suština politike “demokratskog zapada“ prema nama. Bil’ se u Srbiji opet mogla pojaviti korupcija? Bi, kako ne bi – čim i ako Zapad pokrene akciju rušenja Vučića.

Dakle: ako hoćete da znate šta Bosni dolazi iz Beograda, slušajte šta govori Raković (i Vulin i Dačić). Ako vam je draže da po društvenim mrežama razmjenjujete izraze bratstva i jedinstva i “ko nas zavadi“ sentimenta, bujrum. Al’ eto, samo ka’em…