Nakon gotovo dvije decenije podjela, muslimani u Srbiji dočekali su vijest koju su mnogi godinama željeli čuti. Predstavnici podijeljenih struktura Islamske zajednice potpisali su Povelju o vraćanju jedinstva. To je važan i historijski trenutak koji ne treba umanjivati. Ipak, upravo zbog značaja ovog događaja, važno je otvoreno reći da potpisivanje Povelje nije kraj procesa, već njegov početak.
Autor: Teufik Tahirbegović
Godine podjela ostavile su duboke posljedice, ne samo na institucije nego i među ljudima. Postojale su različite strukture, različita rukovodstva, različiti autoriteti i različita tumačenja legitimiteta. Bilo je teških riječi, međusobnih optužbi, nepovjerenja i odluka čije se posljedice i danas osjećaju. Zato se pravo jedinstvo neće mjeriti samo potpisom na dokumentu, nego onim što će uslijediti nakon njega.
Jer običnog vjernika ne zanimaju samo ceremonije, saopćenja i fotografije za javnost. On želi znati hoće li sada moći ući u džamiju, klanjati namaz i osjećati da pripada jednoj zajednici. Želi znati hoće li prestati podjele koje su godinama opterećivale porodice, džemate i lokalne zajednice. Želi znati kako će biti riješena pitanja vakufa, imovine, vjerske pouke, institucija, kadrova i predstavljanja muslimana pred državnim organima. Jedinstvo mora postati vidljivo u svakodnevnom životu vjernika, a ne ostati samo formulacija u Povelji.
Zato bi naredni korak morao biti izrada jasnog i javnosti dostupnog plana sprovođenja dogovorenog. Muslimani imaju pravo znati šta se prvo rješava, ko je odgovoran za pojedine procese i u kojem roku će se preuzete obaveze realizovati. Ako je nakon toliko godina pronađena politička, vjerska i ljudska snaga da se potpiše Povelja, onda ne bi trebalo biti razloga da se sada ponovo mjesecima ili godinama čeka na konkretne poteze. Najgora stvar koja bi se mogla dogoditi jeste da nakon historijskog potpisa ponovo uslijedi period šutnje, čekanja i novih nejasnoća.
Posebno je važno da se sada ne traže pobjednici i poraženi. Ako je jedinstvo zaista postignuto, onda više ne bi smjelo biti prostora za podjelu na “naše“ i “njihove“. Nema potrebe da se jednoj strani pripisuje sva zasluga, a drugoj sva krivica. Historija će jednom dati svoj sud o tome ko je i kada pravio greške, ko je donosio pogrešne odluke i ko je mogao ranije učiniti više. Danas je mnogo važnije sačuvati ono što je postignuto. Ako je cilj jedinstvo, onda ono mora značiti i spremnost na međusobno uvažavanje, oprost i novi početak.
To je posebno važno za imame, muftije i druge vjerske autoritete koji će imati veliku odgovornost u narednom periodu. Oni sada moraju pokazati da Povelja nije samo politički ili institucionalni dogovor, već iskrena odluka da se prevaziđe ono što je godinama dijelilo muslimane. Ako su ljudi koji su se nalazili na različitim stranama mogli sjesti za isti sto i potpisati dokument, onda moraju moći razgovarati i o svim preostalim otvorenim pitanjima. Vjernici više ne bi smjeli biti taoci institucionalnih nesuglasica.
Jednako važna bit će i uloga države Srbije. Nakon postizanja dogovora unutar Islamske zajednice, država više ne bi smjela koristiti unutrašnje podjele kao prostor za različite oblike institucionalnog favorizovanja ili političkog uticaja. Njena obaveza je da poštuje zakone, Ustav i autonomiju vjerskih zajednica i da prema muslimanima primjenjuje jednake standarde kao prema svim drugim građanima i vjerskim zajednicama. Ako je jedinstvo postignuto unutar same Islamske zajednice, onda bi i državne institucije trebale pokazati da su spremne prihvatiti novu realnost i omogućiti da se prava muslimana ostvaruju bez dodatnih prepreka.
Ali odgovornost nije samo na vjerskim institucijama i državi. Odgovornost imaju i sami vjernici. Islamska zajednica nije privatna imovina pojedinca, političke stranke ili određene grupe. Ona pripada muslimanima koji decenijama grade džamije, čuvaju vakufe, finansiraju svoje džemate i prenose vjeru i tradiciju na nove generacije. Zato upravo vjernici imaju pravo tražiti transparentnost, odgovornost i poštovanje dogovora. Jedinstvo ne treba biti nešto što će se objavljivati samo u svečanim prilikama, nego nešto što će se svakodnevno potvrđivati načinom rada institucija.
Ovaj trenutak zato ne bi trebalo pretvoriti u novu političku pobjedu bilo koga. Ako se jedinstvo Islamske zajednice bude koristilo za nove političke obračune, podjele ili pokušaje da se jedna grupa proglasi pobjednikom, a druga poraženom, onda će se izgubiti suština cijelog procesa. Jedinstvo ima smisla samo ako donese mir među vjernicima, stabilnost institucija i snažniju zaštitu prava muslimana. Sve drugo bilo bi samo promjena forme, bez stvarne promjene suštine.
Možda je upravo zato sada potrebno manje velikih riječi, a više konkretnog rada. Manje svečanih saopćenja, a više otvorenih razgovora. Manje dokazivanja ko je bio u pravu, a više traženja rješenja za ono što je ostalo neriješeno. Ako je Povelja zaista otvorila novo poglavlje, onda bi naredni mjeseci trebali pokazati da su njeni potpisnici spremni preuzeti odgovornost i sprovesti ono što su obećali.
Potpis je stavljen. Sada treba pokazati da će ono što je potpisano zaživjeti među ljudima. Tek kada se podjele budu prevazilazile u džematima, kada institucije budu funkcionisale zajedno, kada se budu rješavali imovinski i vakufski sporovi i kada vjernici prestanu osjećati posljedice višedecenijskog sukoba, moći ćemo reći da je jedinstvo Islamske zajednice zaista ostvareno.
Do tada, Povelja jeste historijski korak, ali nije završetak puta. Pravi ispit tek dolazi.
Izvor: Sandzacke.rs