Piše: Tarik M. Brunčević, arhitekta
Prije skoro tri mjeseca sam napisao ovaj osvrt, naravno sve što je nakon toga slijedilo govori o nestručnom pristupu, tako da je u međuvremenu grom udario jer je uklonjen gromobran, srušeno je 90% džamije, dio je izidan van gabarita i nezakonito rušenje je ugrozilo bezbjednost građana na više načina. Moram da naglasim da svi koriste pogrešne termine, ovo nije restauracija, ovo nije obnova, nije konzervacija nije rekonstrukcija ovo je rušenje i izgradnja novog objekta.
Osvrt na “obnovu” Arap džamije
Problem prilagođavanja graditeljske vjerske baštine koja je vrednovana kao naslijeđe, potrebama savremenog korišćenja je veoma složen problem koji se može posmatrati sa različitih gledišta. S obzirom da se je kod pojedinih džamija javila potreba za arhitektonskim zahvatom radi novih potreba korišćenja (toalet, abdesthana, gasulhana…) treba pažljivo odabrati koje se džamije mogu dograđivati a koje ne. Na džamijama koje nisu kategorisane kao nepokretno kulturno dobro od velikog i izuzetnog značaja potrebno je dopustiti zahvate dogradnje. Džamije koje su kategorisane kao nepokretno kulturno dobro od izuzetnog ili velikog značaja, potrebno je zaštititi i čuvati ih u neokrnjenom i izvornom stanju kako bismo ih prenijeli budućim naraštajima.
Kao i svi raniji zahvati na objektima kulturno-historijskog naslijeđa u Novom Pazaru, prilikom obnove Arap džamije, javnost nije upoznata sa projektnom dokumentacijom, niti postoji neko obeležje na gradilištu kao što je građevinska tabla sa osnovnim informacijama, da ne pominjem druge neophodne vidove transparentnosti koji moraju da postoje kad se radi o objektima od javnog interesa. Dobra volja ljudi da pomognu, da učestvuju u nečemu lepom kao što je “obnova džamije” iz neznanja biva kontraproduktivna. Zbog svih navedenih razloga treba postupit drugačije, uključit u sam proces stručna lica, javnost i edukovat ljude o osnovnim principima zaštite kulturnog naslijeđa a prije svega o bitnosti istog za jednu zajednicu.
Pristup koji ima zavod za zaštitu spomenika je ispravan ali u većini slučajeva izuzetno spor, tako da većina građana krivi državu za nečuvanje kulturno istorijskog naslijeđa. Da bi ubrzali pristup zavoda za zaštitu spomenika potrebna je jaka saradnja između lokalne samouprave i islamske zajednice, koja je trenutno skoro pa nemoguća zbog političke podeljenosti koja vlada dugi niz godina. Iz navedenog se lako da primjetiti da je Zavod za zaštitu spomenika ranije bio aktivniji prilikom očuvanja graditeljskog naslijeđa Novog Pazara.
Sve promene najčešće se nesmetano vrše bez odgovarajućih uslova u zavisnosti od potreba finansijskih sredstava, čak i u retkim slučajevima kada su za takve prepravke dobijali odgovarajuće konzervatorske uslove. Iz zavoda za očuvanje spomenika su još od davne 1987. godine upozoravali na stanje i govorili da će ako se ne promeni ustaljena praksa, doći će do potpune devastacije stare čaršije u Novom Pazaru čemu trenutno, nakon 30 godina svedočimo. Kulturno istorijske objekte koji su bar delimično zadržali identitet, možemo izbrojati na prste, tako da možemo lako zaključiti da se ne vodi ni približno dovoljno računa prilikom zaštite i obnove kulturnog naslijeđa u Novom Pazaru.
Naš sugrađanin, ugledni arhitekta Rifat Kurtagić, koji živi i radi u Beču a učestvovao je u restauraciji porušenog Mostarskog mosta, kaže za gradsku arhitekturu: “Novi Pazar je, čini se, dodatno devastiran i obezličen savremenim neadekvatnim interpolacijama. Mjere zaštite imaju za cilj ne samo očuvanje zatečenih urbanih vrijednosti već i rehabilitaciju karaktera historijskog urbanog tkiva u cilju afirmacije najatraktivnijih urbanih vrijednosti, historijskog pamćenja i identiteta mjesta“.
Dobronamjernih upozoravanja da se stručno i temeljito prilazi restauracijama gradskih džamija bilo je i ranije, uvaženi stručnjaci pri zavodu za zaštitu spomenika su konstantno upozoravali među njima su neka od najzvučnijih imena iz te struke kao što su Jovan Nešković, Nađa Kurtović Folić, Slobodan Đorđević, Ranko Radović, Dragica Premović-Aleksić, Aleksandar Kadijević i drugi.
Dr. Ejup Mušović 1992.god. kaže: “Sa 23 džamije i 11 mesdžida, koliko ih je Novi Pazar imao u XVII vijeku, Novi Pazar je bio na četvrtom mjestu iza Beograda, Užica i Smedereva… Većina postojećih džamija je u obnovama dobijala delimično drugačiji izgled. Proces promene izgleda i arhitekture džamija traje, na žalost, i u novije vreme kroz različite nestručne obnove u kojima se zaobilaze službe zaštite“.
Inženjer Enver Ćorović 2011. kaže: ”Pitanje je da li se možemo pohvaliti da je i jedna postojeća džamija zadržala svoj prvobitni izgled. Energični „restauratori“ obično nalaze razna opravdanja za svoj ‘stručni’ rad, opravdavajući ga, da je džamija propala i da se mora obnoviti, potrebom za proširenjem, da džamije nisu zaštićeni spomenici već živa dnevna potreba, da islam hoće život dinamiku, itd. itd.”
Stanje se nakon 7 godina nije promijenilo, kulturno-historijskih objekata je sve manje, neki su nestali u potpunosti a neki nestaju iz dana u dan pred našim očima tako da svi koji misle da pomažu obnovu,nažalost, svojim nestručnim pristupom je itekako sprečavaju.
Zaštita kulturno istorijskog naslijeđa je tema kojom se vekovima bave najpoznatiji arhitekti I stručnjaci iz celog svijeta, tako da postoje pojmovi koji su opšte priznati a tiču se zaštite istorijskih objekata. Pre svege pristup mora biti jako obazriv i neophodno je preduzimati odgovarajuće mere tehničke zaštite u cilju očuvanja autentične arhitekture prema načelima savremene konzervatorske teorije i prakse. Najbitnija mjera tehničke zaštite koju uvijek treba primenjivati je “konzervacija” a poslije i statičko-konstruktivna “konsolidacija” objekata. Mora se voditi računa o očuvanju autentičnog konstruktivnog sklopa sa minimalnim intervencijama neophonim iz konstruktivnih razloga.
Konzervacija – znači osiguravanje ili čuvanje postojećeg resursa / objekta naslijeđa od uništavanja ili izmjene, tj. preduzimanje mjera u cilju sprečavanja propadanja i produžavanje života. Konzervatorske aktivnosti uključuju provjeru stanja, dokumentaciju i preventivnu zaštitu. Glavni cilj konzervacije je očuvanje autentičnosti i integriteta kulturnog resursa.
Prva faza u konzervaciji bilo koje građevine je procena njene istorijske važnosti I vrednosti. Sledeća faza se sastoji od preciznih merenja objekta uz upotrebu savremenih mernih metoda. Nakon toga se pristupa analizi stabilnosti same strukture i mjesta na kojem se nalazi. Na kraju se ispituju sve instalacije prisutne u građevini, zaštita od gromova I požara… Svi se prikupljeni podaci na kraju pažljivo analiziraju da bi se odlučilo o planu konzervacije.
S obzirom da su zidovi od kamena zidani blatnim malterom potrebno je iščistiti spojnice I ispuniti ih podužnim malterom i omalterisati. Pošto se ovde radi o temeljnim zidovima potrebno je izvršiti ispitivanja temelja kako bi se primenile odgovarajuće mere konsolidacije i konstruktivnog osiguranja. Zidove od čeprića je potrebno konstruktivno ojačati ubacivanjem zamenskih greda od drveta il eventualno metala da bi mogli da prime opterećenje međuspratne i krovne konstrukcije. U svakom slučaju potrebno je zameniti malterski sloj od blatnog maltera, koje se može izvršiti malterisanjem u dva sloja preko pletene rabic mreže pričvršćene za drveni kostur. Ukoliko je potrebno vršiti dodatnu toplotnu izolaciju uobičajno je da se izolacija postavlja sa unutrašnje strane vodeći računa pri odabiru iste da ne poveća znatno debljinu zidova.
Medjuspratne i krovne konstrukcije u načelu ne treba mijenjati, već vršiti zamjenu dotrajalih greda a samo u specifičnim slučajevima može se razmatrati izmjena međuspratnih konstrukcija ili njihovo dodatno ojačanje ubacivanjem novih nosača.
Takođe je potrebno predvideti obnovu autentičnih tavanica I od velike je važnosti sačuvati postojeću tavanicu od šašovaca.
Osnovni uslov revitalizacije stare čaršije uključujući i Arap džamiju jeste isključenje motornog saobraćaja i stvaranje pješačke zone na zaštićenom području.
Molio bih takođe i da ovaj moj osvrt ne bude shvaćen kao prozivka bilo koga, ili otežavanje već dovoljno teške situacije u vezi sa rekontrukcijom Arap dzamije. Naprotiv, ja verujem u dobre namere onih koji su ovlašćeni da izvode radove, a ovo je moj poziv, kao arhitekte, da imamo malo više međusobnog razumevanja kada je reč o onome što je naša zajednička briga, te da počne nužna komunikacija sa strukom, koja postoji u ovom gradu, i koja bolje od nekih drugih, razume stanje ali i potrebe naših vjerskih i kulturno-historijskih spomenika.
Problem sa očuvanjem i zaštitom nama dragih i vrlo bitnih kulturno-historijskih spomenika nije nastao u zadnjih nekoliko godina, već postoji vijekovima i potrebno je zajedničkim naporima stručnjaka, lokalne zajednice, islamske zajednice i svih građana raditi na poboljšanju stanja.
U Novom Pazaru, 27. juna 2018. godine