Kad budemo bolji, tada će nam biti bolje. Hoćemo da mijenjamo svijet oko nas, a da pritom ostanemo potpuno isti. Hoćemo druge da mijenjamo, a da naše duhovno, intelektualno i moralno stanje ostane mumificirano. Da drugi promijene stav o nama, a mi da ostanemo pri istim stavovima, ili, bolje reći, zabludama. Kad budemo znali šta mi želimo i hoćemo, mnogo ćemo lakše odrediti šta očekujemo od okruženja.
Piše: Esad RAHIĆ
Dok se drugi prestrojavaju i pregrupisavaju, naš smjer kretanja sve je više u pravcu dezorijentacije i dezorganizacije. Podijelili smo se u navijačke timove. Svaki tim ima svoju publiku, svog kapitena i svoju igru, a zajedničke igračke strategije nigdje na vidiku. Sto Bošnjaka, sto stavova.
Interes pojedinca i interesne grupe izdižemo i promoviramo kao opći nacionalni interes. Cilj i interes pojedinca postaje primaran. Nacionalni interes sekundaran. Tri decenije govorimo o borbi za status Sandžaka, a status Sandžaka gori nego prije tri decenije.
Za sve loše što nam se događa i što nam se dogodilo uglavnom optužujemo druge, a većina golova koja je završila u našoj nacionalnoj mreži bili su politički autogolovi. Ako se pojavi veleuman čovjek iz naših nacionalnih redova i shvatimo li da puno vrijedi, svi se frontalno obrušimo iz svih verbalnih oruđa i oružja na njega i zaustavimo njegov uspon, jer šta je on bolji od nas prosječnih, ali većinskih i preovladavajućih.
Kada nam je direktor ili bilo kakav rukovodilac Bošnjak, ocrnimo ga i okvalificiramo najpogrdnijim epitetima i etiketama, a kada je u pitanju neko iz tuđih nacionalnih i konfesionalnih redova i samo nam nešto po meraku progovori, brže-bolje ga nagradimo blagoslovom: E, dobar je, vjera mu se ne hvalila! Naši neprijatelji su jaki onoliko koliko smo mi slabi. Gaze nas i ugnjetavaju onoliko koliko im dopustimo. Uskraćuju nam prava u onoj mjeri koliko smo neagilni, neaktivni i nedosljedni u borbi za svoja prava.
Podaništvo kao način života
Dobar dio našeg naroda smatra da je formula za naš opstanak da šutimo i trpimo. Da ne izazivamo i provociramo. Da se pretvorimo u kolektivni nemušti jezik. Da ništa ne tražimo. Da budemo lojalni građani, u smislu savršene poslušnosti. Puni smo defetističkih i kapitulantskih izreka: Ne diraj lava dok spava; Gladi krmka niz dlaku; Šut s rogatim ne može; Vo koji buče svu zemlju na sebe baca.
Dio sandžačkih Bošnjaka život provede u duhu istih podaničkih pravila. Šuti i trpi, jer šutnja je zlato. Šutenovac (novopazarska mahala) je najbolje selo. Ma neka sve popale. Samo nemoj da diraju njegovu kuću, njegovu avliju i porodicu.
Cijeli život slijede iste maksime: Ma gledaj svoja posla; Ima ko o tome da brine; Što turaš nos tamo gdje mu nije mjesto; Lijepo s ljudima; Pravi se da ništa ne vidiš i ne čuješ; Šta me briga šta oni rade; Mene se to ne tiče; Ja imam prečeg posla; Mimo moje, pa u…; Na jedno mi uho ušlo, na drugo izašlo; Neka rade šta hoće, samo mene da ne diraju; Zovi me i lonče, samo me nemoj razbiti.
Tako nekim Bošnjacima život prolazi. Ne miješaju se u ništa. Njih ništa ne interesira. Sklanjaju se svakom i svemu s puta. Trude se da budu izvan svega i iznad svega. Neprimijećeni se rađaju, žive i umiru. Nikom nisu na smetnji i ništa im ne smeta. Dobrovoljno se pretvaraju u zombije. Ideal im je da žive bez ideala. Svako zlo za njih ima i dobru stranu i prihvatljivo objašnjenje. Svako loše ima: može biti još gore. Svaka borba za prava i dostojanstvo za njih je – ma šuti, ne traži belaja. Oni su skrušeni, ponizni, manji od makovog zrna i svime i svačim su zadovoljni. Važno im je da im niko ne dira njihov mali, zatvoreni svijet, koji se polahko, ali sigurno pretvara u njihovu ličnu doživotnu zatvorsku ćeliju.
Njih politika i političari ne interesiraju. Borba za nacionalna prava i slobode nešto su čime se bave dokoni jer oni imaju preča posla. Oni su lojalni i snishodljivi svakoj vlasti. Hodaju kroz cijeli život pognute glave. Njima je dobro i kada je drugima nepodnošljivo. Svejedno im je da li će im djeca pohađati školu na tuđem ili na maternjem jeziku. Uopće ih ne pogađa što im djeca ne znaju nacionalnu književnost, umjetnost i historijsku prošlost. Ma kakve koristi od toga? Od toga se ne živi. Mnogi su od njih u stanju u duhu horora da rezoniraju: Krasno Miloševićevo vrijeme, tad smo bolje živjeli. A pritom zaborave da smo tada kao rijetko kada u prošlosti masovno prisilno umirali. Nikada im nije jasno šta je to zajednički cilj i zajednički interes. Njihov egoistički pogled na svijet im ne dozvoljava da ikad šire pogledaju i sagledaju. Oko njih je ogroman psihološki “kineski zid” koji ih doživotno dijeli od svijeta općeg dobra.
Kada dođu do biološkog kraja, niko i ne primijeti da ih više nema, jer oni ustvari nikada nisu ni živjeli. Živjeli su samo oni ljudi čiji život ima smisao, svrhu i cilj, čije su pozitivne posljedice osjetili i drugi. Odu – a niko ne primijeti da su ikad bili među nama.
Fabrika – a šta to bješe
Mi smo ćeramet narod. Niti braća Grimm niti Andersen zajedno ne bi mogli sa svojom raskošnom i bujnom maštom dovoljno živopisno i uvjerljivo opisati “život i priključenija” sandžačkih Bošnjaka. Mi smo, što se tiče države, uvjerljivo “najjeftiniji” narod u Republici Srbiji. Mi državu ništa ne koštamo. Država na nas ništa ne troši. U Sandžak ništa ne ulaže. Riječ investicija na sandžačkim prostorima ne stanuje. Državna beogradska kasa na nama uvjerljivo najviše uštedi.
Fabrika – a šta to bješe? Toliko dugo na našim prostorima nismo čuli za tu riječ da smo zaboravili i njeno značenje u svakodnevnom životu. U svom putešestviju po Serbiji svedržac i vožd “serbski” i malehnim srpskim mjestima obećava otvaranje fabrika.
Beograd se sjeti Sandžaka samo kada želi da pojača unutarbošnjačka trvenja, svađe i podjele. Taktika “zavadi pa vladaj” u Sandžaku daje sjajne rezultate. Bošnjak od svojih unutarnacionalnih podjela ne vidi kud to vodi i ko to vodi. Ponašamo se poput Domanovićevog vođe. Posrćemo, padamo, stradamo i sukcesivno propadamo. I nikako da progledamo. I nikako da sagledamo uzroke i razloge. Naša kolektivna kratkovidost postaje hronična i alarmantna.
Tri se decenije kunemo i busamo u prsa da ćemo našoj djeci i unucima osigurati svjetliju budućnost u Sandžaku. A naši potomci sve više vide svoju budućnost van Sandžaka. Našoj su djeci nepotrebne četiri strane svijeta. Sasvim je dovoljna jedna – Zapad. A na Zapadu ništa novo. Narodi s Istoka obavljaju najteže i najprljavije poslove i izgrađuju tuđe zemlje, ugrađujući svoju mladost i zdravlje u temelje njihove moći. I opet su nepoželjni i vječni stranci.
U Sandžaku je jedino izvjesna neizvjesnost. Narod je dezorijentiran, izbezumljen i zbunjen. Ne zna ni kuda je krenuo ni gdje će stići. Putokaza na bošnjačkom političkom drumu odavno nema. Narod je prestao da vjeruje u bolje sutra. Tri decenije bajkovitih obećanja i sve surovije i ružnije realnosti.
Narod se osjeća beznadežno, umorno, iscrpljeno i razočarano. Sve se više osjeća prisustvo kolektivne političke depresije. Sandžački Bošnjak nije samo ljut i izrevoltiran. Sve više ga muči osjećaj gađenja i odvratnosti prema aktuelnom ekonomskom, moralnom i političkom stanju. Bošnjačke stranke boluju od hroničnog nedostatka elementarne političke dosljednosti i od alarmantne neprincipijelnosti.
Ja u klin, ti u ploču
Rotluk nas je doveo na zabrinjavajuće niske moralne i političke grane, a polahko nas gura u pravcu kolektivne kataklizme i katastrofe. Naša je politika egzibicionistička, nedosljedna i neprincipijelna. Čas smo navodno zadovoljni i ne tražimo ništa, a potom jako ugroženi i tražimo sve. Dio naših političara tvrdi da smo potpuno obespravljen narod. Drugi dio da je vlast korektna prema sandžačkim Bošnjacima i da uživamo sva građanska prava.
Jedni prozivaju Aleksandra Vučića da je neiskren, demagog, nepravedan i zlonamjeran prema nama, drugi veličaju njegov lik i djelo. Jedni tvrde da nam nikada nije bilo gore nego pod ovom vlašću, drugi da je ovo period humanizma i renesanse Sandžaka i sandžačkih Bošnjaka. Ali ono što je zajednički imenitelj i atribut svih sandžačkih političkih stranaka jeste neutoljiva žeđ i želja za vlašću i političkom dominacijom na lokalnom nivou. To je ujedno i stepenište koje vodi na drugi sprat, koji se zove Beograd i republički organi i institucije.
Sandžak je u sudbonosnim historijskim iskušenjima. Umire pred našim očima ekonomski i demografski. Bez mladih ljudi, on će postati obična ljuštura bez sadržaja, ali mi od rotluka i iscrpljujućih ispravljanja “krivih Drina” ne vidimo ništa. Sujeta, egoizam i lične ambicije pojedinaca paraliziraju svaku racionalnu akciju u pravcu zaustavljanja kobne sudbine koja se nadvila nad Sandžakom.
Postoji realna mogućnost i opasnost da ovako duboko razočaran i iznevjeren narod na sljedeće izbore odgovori masovnom apstinencijom izbornog procesa. Da se to ne bi desilo, neophodne su hitne i korjenite promjene u načinu i sadržaju političkog djelovanja i fundamentalne kadrovske reforme u redovima sandžačkih bošnjačkih političkih stranaka.
Ne smijemo dozvoliti da Sandžak postane samo dio historijskih sjećanja. Moramo se konačno prenuti i preokrenuti sadašnjost u korist budućih generacija. U suprotnom, budućnost će nas osuditi i upisati tamnim slovima na spomen-ploči vremena.
Izvor: Stav.ba