Cilj litija koje SPC provodi jest “tiho etničko čišćenje Bošnjaka na sjeveru Crne Gore”, kaže za AJB novinar i publicist Šeki Radončić.
Govoriti istinu po svaku cijenu životni je i profesionalni moto Šekija Radončića, crnogorskog novinara, koji je u bogatoj karijeri pisao o najvažnijim pričama jugoslavenskih ratova.
Kada su drugi šutjeli ili se nisu usuđivali govoriti ono čemu su svjedočili, Radončić je dizao glas i zbog te “neugodne” osobine nerijetko je bio meta proganjanja, koja se nisu ograničavala na profesionalni progon, a zbog svojih istraživačkih tekstova, u kojima je nastojao razotkriti počinjene ratne zločine, bio je “na nišanu” ljudima kojima cilj djelovanja nije bilo puko zastrašivanje.
Jedan je od rijetkih novinara s područja bivše Jugoslavije koji je ustrajno pisao i javno govorio o zločinu na željezničkoj stanici u Štrpcima, raskrinkavajući vezu između vojno-policijskih organa Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije.
Spreman uvijek govoriti sa stavom i iznijeti mišljenje “po svaku cijenu”, Radončić je osoba koja stvari uvijek naziva pravim imenom. Takav je bio i u razgovoru za Al Jazeeru, ne krijući simpatije prema crnogorskom predsjedniku Milu Đukanoviću i njegovom nastojanju da “odbrani Crnu Goru od napada Amfilohija Radovića”.
Da su zbivanja u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini koordinirana, kaže, “nema nikakve sumnje”, a kao centre iz kojih se “vuku svi konci” bez imalo ustručavanja navodi Beograd i Moskvu.
Višemjesečne dobro organizirane šetnje ulicama Crne Gore vrh su ledenog brijega, ispod kojeg se nazire, kako kažu politički analitičari, svojevrstan plan. U najnovijoj tezi, osim toga što je cilj rušenje predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, ispotiha se počinje govoriti i o “čišćenju sjeverne Crne Gore od Bošnjaka”. Koliko je ta teza osnovana?
“Na udaru su i sredine sa drugim manjinskim narodima širom crnogorske države, dakle, Albancima i Hrvatima, koji su svojom tradicionalnom podrškom građanskoj i multietničkoj politici Mila Đukanovića i vladajućeg DPS-a sa koalicionim partnerima ustvari garant i svoje i crnogorske opstojnosti”.
Imate li dokaza za takve konstatacije?
“Izvinite, ako na Sjeveru Crne Gore, posebno u Beranama i Pljevljima, gdje ima dosta Bošnjaka, dva puta sedmično marširaju litijaši, čak i po okolnim selima, ako se ispred kuća muslimana na uličnim stubovima, strujomjerima i sličnim “štafelajima” crtaju krstovi i četiri ocila, a džambo zastave Srbije se farbaju đe god se stigne, ako se, uz to, Amfilohijev svještenik iz Rožaja, koji službuje u crkvi koju su finansirali isključivo muslimani, slika pored skulpture Draže Mihailovića, a dekan njegove bogoslovije ispod Čiča Dražinog portreta…
Sve to je već viđeno i duboko urezano u pamćenje Bošnjaka, Hrvata i Albanaca, tokom slične bogobojažljive misije svještenika SPC-a, devedesetih, odnosno njihove zloupotrebe svetaca, vjere i vjernika u predvečerje Vukovara, Višegrada, Sarajave, Srebrenice…
Da preciziram: ako bi se ostvario takav plan tihog etničkog čišćenja u Crnoj Gori, ona bi se u skorijoj budućnosti svela na slobodarsko Cetinje ili čisti geografski pojam, poput Šumadije, što je devedesetih bio i otvoreni naum Amfilohija Radovića”, kaže Radončić.
Ostatak intervjua možete pročitati OVDJE