“U istoriji politike na ovim prostorima, pa i šire, još se ne pamti slučaj da je neki predsjednik partije odbio ministarku funkciju i dodijelio partijskom kolegi ili svom saradniku. E danas se i to desilo, Rasim Ljajić je ispisao istoriju političkog života u Srbiji odbijajući ministarsku fotelju u Vladi Srbije imenujući na nju svog saradnika Huseina Memića”, poruka je koja kruži po Facebook stranicama i profilima Sandžačke demokratske partije, a na vijest da bi u novom sazivu Vlade Srbije ministar trebao biti i Husein Memić.
Piše: Rizah Muratbegović
Dobro, da odvadimo malo od ove stranačke reklame i da sa distance pogledamo i proanaliziramo ovaj novi politički momenat.
Zaista je on nesvakidašnji i pitanje je šta zapravo želi Rasim Ljajić sa ovim? Sigurno je da SDP-u fali profilisanih kadrova i ljudi. Kad maknete Ljajića, tu je na neki način srednja žalost, mrtvo more. Za razliku od SDA Sandžaka koja je uspjela iznjedriti Imamovića koji je svojim rejtingom prevazišao i rejting stranke i lidera SDA.
Ali, ako se za nekoga može reći da poznaje politički zanat u Sandžaku to je onda Ljajić. Osjetio je Ljajić da je došlo vrijeme za nove ljude. Ličnosti. Da Sandžak vapi za smjenom generacija. Najbolje su to pokazali prošli izbori kada je ni kriv, ni dužan, ni politički potkovan, Usame Zukorlić dobio veliku podršku naroda. Ključni razlog, jer želi narod promjenu. Osvježenje.
Ali Ljajić zna da je to zvijezda padalica. Bez kapaciteta, harizme i vještina. Političar koji će trajati ko reklame za pastu za zube.
Stoga je Ljajić shvatio da mora pronaći ličnost, gurnuti ga u političku arenu, promovirati i napraviti od njega novo lice sandžačke politike. Odlučio se za Memića. Jer, prije svega je odan njemu, a i perspektivan. Bez nekih afera i mrlja. A sve ostalo će doći samo po sebi. Svaki se zanat nauči. Prvo nosilac liste za BNV, pa ministar i na kraju, najvjerovatnije, predsjednik Zelene SDP.
I eto Bošnjacima zamjene za Ljajića.
Jer, Ljajić zna, nekad se moraju okačiti kopačke o klin. Nekad će i Azrail nenadano zakucati po ramenu, a šta onda.
Rasim je shvatio ono što Sulejman nikada neće. Da života i politike ima i biće i mimo njega. Zato se SDA Sandžaka suši. Oboljela je i nema joj spasa. Zato je sad došao na red i BNV. Zadnji njihov rov prije kapitulacije. I dok kuća gori oni se slikaju sa Azizijem i Dacijem. Dok nas negiraju i vrijeđaju.
A moglo je drugačije. Relevantna istraživanja javnog mnenja su govorila da u Sandžaku najveći pojedinačno rejting ima Imamović. Od svih političara. I umjesto da SDA sve priprema kako bi on preuzeo kormilo stranke, Imamović je tamo postao strano tijelo. Odbačen i šikaniran od ljudi bez imena i karijera. Od nekakvih Mirzi, Dina, Salihovića i sl.
Zato će Enis vječito ostati mlada nada. Na kraju će ostariti čekajući na klupi za rezerve. Jer, Sulejman je odlučio da je poslije njega potop. S njim će SDA svehnuti i nestati. Otići u historiju.
Ali Rasim je vizionar za razliku od Ugljanina. Zato je on nedokučiv i nepobjediv za SDA. Spreman je na promjene, shvata novo vrijeme i tendencije. Shvata da poslije njega treba živjeti ono što je napravio.
Izvor: Sandzacke.rs