Piše: Medin Halilović
Aćif Hadžiahmetović, vođa odbrane Novog Pazara u Drugom svjetskom ratu, u Srbiji se zvanično smatra narodnim neprijateljem, a u srpskoj historiografiji označen je kao jedan od neprijatelja srpskog naroda na području Sandžaka.
Ulogu Hadžiahmetovića, ističu bošnjački historičari, treba posmatrati s činjenicom da novopazarski kraj u Drugom svjetskom ratu nije doživio sudbinu ostalih dijelova Sandžaka, posebno Bihora i Polimlja. Prema izvještaju četničkog komandanta Pavla Đurišića generalu Dragoslavu Draži Mihajloviću, u drugoj polovini februara 1943. godine u Limskoj dolini četnički odredi Vojske Kraljevine Jugoslavije izvršili su genocid nad 9.200 Bošnjaka. U izvještaju se navodi da su 1.200 ubijenih bili vojno sposobni, a 8.000 su bile žene, djeca i starci.
Hadžiahmetović je najznačajnija historijska ličnost
Historičar i predavač na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru (DUNP) prof. dr. Redžep Škrijelj ta Stav ukazuje da sandžački Bošnjaci u prvoj polovini 20. stoljeća nemaju veću historijsku ličnost od Aćifa Hadžiahmetovića. Prema njegovim riječima, historiji Srbije ne odgovara istina o drugima i, kada se samo pogledaju udžbenici iz škola, stječe se utisak da u Srbiji osim Srba niko nije živio, čak da su i Rimljani bili Srbi. U takvoj konstelaciji stvari za nauku i historijske fakte nema mjesta.
Za Hadžiahametovića iznosi stav da je on bio politički lider Bošnjaka u ono vrijeme, izabran za sekretara Džemijeta, najveće muslimanske partije između dvaju ratova.
“Bio je na meti svih srpskih režima i do kraja je života vjerovao da ga njegov narod neće izdati. Ispostavilo se da su ga izdali oni kojima je najviše pomogao. Njegovi, kao i egzekutori mnogih uglednih Bošnjaka, bili su u partizanske odore presvučeni pripadnici četničkog pokreta. U Sandžaku među Bošnjacima, posebno nakon 1912. godine, ima onih koji će dok je svijeta i vijeka raditi za svoju korist, a na štetu svog naroda”, navodi Škrijelj komentirajući skorašnje ispade srbijanskih medija i glasnogovornika.
Ukazuje da na srpskoj strani ne postoji jednak tretman i analiza historijskih izvora, te da lični sentiment ne može biti razlog da se mrzi neka ličnost kako bi se dopao nekom ko želi stvoriti negativnu sliku o Bošnjacima.
“Sama priča je sramna i ne doprinosi sveukupnom pomirenju u regionu. Bošnjaci ovog kraja nemaju razloga da se stide svoje prošlosti. Vidjevši da neće da ih zaštiti država ni Nijemci, u Novom Pazaru su se samoorganizirali i u tom samoorganiziranju nisu nikoga napali. Zar je trebalo suditi ljudima koji su odbranili svoju nejač u nekakvim formacijama domobrana? Da je tada napravljen pokolj u Novom Pazaru, Aćif-efendiji ne bi ni sudili niti bi bio zanimljiv. Samo pozivanje da o ovakvim temama govore ljudi koji nisu iz struke govori o želji da se ova tema degradira na način koji bi odgovarao režimima, a s druge strane rehabilitovali su Dražu Mihajlovića, Kostu Pećanac i vođu napada na Novi Pazar Tihomira Šarčevića. Znači, rehabilituju sve zločince nad Bošnjacima”, konstatira Škrijelj.
Laži o “Albancu” s fesom
Na svim sačuvanim fotografijama Aćifa Hadžiahmetovića vidi se da je nosio fes, što je u to vrijeme bilo osobeno za ugledne Bošnjake Sandžaka. S druge strane, spočitava mu se da se zalagao za “Veliku Albaniju” i albanizaciju Sandžaka. Osvrnuvši se na optužbe protiv Hadžiahmetovića da je bio Albanac i zalagao se za albanizaciju Sandžaka, Škrijelj objašnjava da prije svega treba razumjeti atmosferu za vrijeme Drugog svjetskog rata te da dolazak Albanaca u Novi Pazar ne bi bio moguć a da to Nijemci nisu htjeli da urade.
“Namjerno mu se pripisuje albansko prezime Bljuta, s ciljem da pokažu da je biti Albanac nešto strašno, nepopularno, antibošnjački, ponižavajuće… Smetao je novom sistemu, a i starim neprijateljima kao izuzetan autoritet jer bi sve izbore, kao izuzetna ličnost, i dalje dobijao. Pogotovo srpskoj strani nije odgovaralo da bude na javnoj sceni, i ne samo oni nego mnogi ugledni intelektualci Sandžaka”, ističe poznati analitičar i historičar iz Novog Pazara.
Prema riječima Škrijelja, posebnu ulogu u kreiranju negativne slike i što gore predstave prema Aćifu Hadžiahmetoviću, kako bi narod zaista smatrao da se radi o monstrumu, imali su Vukman Ćulafić, Mijo Radović i Ramiz Crnišanin.
Kako ističe, neki srpski autori korektniji su od nekih bošnjačkih koji ne potkrepljuju ni jednom činjenicom svoje radove o Aćifu Hadžiahmetoviću. Takav je primjer i tekst Ramiza Crnišanina u Novopazarskom zborniku iz 2009. godine u kojem ne postoji ni jedan argument potkrepljen činjenicama. Među sličnim su i navodi bez historijskih fakata da je Hadžiahmetović pobio sedam hiljada Srba.
“Pljuvati po nekom svom zarad ličnog prosperiteta gadno je, pogotovo u ovoj situaciji kada imamo mlade ljude koji znaju da razlikuju poltronstvo od realne istine. Zbog čega bismo mi mrzili Aćif-efendiju, koji je ovdje zaustavio krvoproliće, koji je zaustavio tri napada na Novi Pazar? Pokušaj odbrane Novog Pazara jeste zaustavljanje zla, a ne širenje zla. Ni jedna insinuacija, ni jedna priča o Aćifu kao ratnom zločincu, kao čovjeku koji je dobio njemački gvozdeni krst ne ide u prilog. Nijemci nisu bili glupi da daju muslimanu krst. Ne postoji ni jedan dokument da je on dobio krst. On i da je dobio nagradu, dobio bi za zasluge u Prvom svjetskom ratu, nije mogao nikako dobiti nagradu za zasluge u Drugom svjetskom ratu jer nije bilo uslova za to, nije imalo vremena za slavu. Kada su vođeni novopazarski Jevreji, ko je pitao Bošnjake šta će s njima, pogotovo Aćifa Hadžiahmetovića.”
Kako podvlači činjenica da Hadžiahmetović nigdje nije bježao iz rodnog grada i od svog naroda, nakon odlaska okupatora, govori da on nije vjerovao da ima razloga za to, mada je mogao.
“Radi se o čovjeku koji je u narodu bio ugledan i imao politički kredibilitet i koji je gotovo na svim izborima dobijao. Bez obzira koja je vlast bila, željela je da ima Aćifa u svojim političkim krugovima zbog toga što je narod njemu nesporno vjerovao. Imao je sposobnosti za uspostavljanje međuvjerskog dijaloga, dobre odnose s tadašnjim Jevrejima i sugrađanima Srbima. Sve priče koje se kasnije ispostavljaju su antibošnjačke. On je po svemu Bošnjak, rođen u Novom Pazaru, gradio sliku o Sandžaklijama u to vrijeme. Naročito mu se imputira da su Sandžaklije dočekale Nijemce. Čitava je Srbija s Nedićem izašla da dočeka Nijemce. Nijemac i fašista ne može biti sinonim jer tada niko nije znao šta će se desiti za pet godina rata i da će počiniti zločine nad Jevrejima, Romima…”, pojašnjava on i dodaje da je sve ono što se iznosi protiv Aćifa kao optužnica napisano od strane srpske historije, ništa ne postoji u njemačkim, albanskim, i hrvatskim arhivima.
Predstavljajući sliku pogubljenja Hadžiahmetovića od strane komunističkih vlasti, Škrijelj smatra da su time htjeli da što više zaplaše Bošnjake pa su egzekuciju 21. januara 1945. sproveli usred dana, iako je do zore držan i hranjen solju da bi se što više patio.
“Pripremanje egzekucije Aćifa nije počelo 1941. godine već od njegovog izbora za sekretara Džemijeta 17. decembra 1919. godine. Danima je bio zatvoren na zindanu, samo u vunenim čarapama i naočigled stanovnika Novog Pazara bio je sproveden na Hadžet, u blizini današnje bolnice. Mnogi ljudi, čak i oni kojima je mnogo pomogao, učestvovali su u njegovom javnom blaćenju, i to nije prvina kod uglednih ljudi iz ovog kraja koji su stradali na taj način. Politika zastrašivanja ‘kada je Aćif-efendija tako prošao, šta će biti sa mnom’ počela je da povlači jednu tešku psihozu i napetosti u Sandžaku koji će povući strašan talas iseljavanja. Slično kao i danas, i u to vrijeme je bilo poltrona koji će zarad ličnog prosperiteta nastojati da se priključe tadašnjoj Organizaciji za zaštitu naroda (OZNA), a kasnije Uprava državne bezbjednosti (UDBA). Sve te službe upravo su imale svoje Bošnjake koji su radili po sistemu ‘dvojica bez duše, jedan bez glave’. Tako je Aćif otišao. Mnogima je smetala ličnost Aćif-efendije, koji je svojom pojavom bio korpulentna i ugledna ličnost. Poliglota koji je vodio Bošnjake zato što je govorio nekoliko jezika, govorio je turski kao osmanski oficir koji je prošao sve osmanske vojne škole”, podsjeća Škrijelj.