Piše: Almir Mehonić
Nacionalna ideja, program i djelovanje nije nešto što bi trebalo biti učahureno i lišeno prilagođavanja novim okolnostima, prostoru i mogućnostima. Naravno, postoje nacionalne ideje zakucane u prošlom vremenu i prostoru. Pravi primjer jesu srpski radikali i opskurni Šešelj. Srazmjerno kako se njihova “Velika Srbija” smanjivala, tako se Šešeljev stomak povećavao. Posljedica takve stomačne politike bila je da Srba nestaje s mnogih “vjekovnih ognjišta”, i to upravo na mjestima gdje ih je Šešelj branio, a srpska akademska elita zamišljala da instalira veliku srpsku nacionalnu državu.
Ipak, mora se priznati da je njegov učenik, a sadašnji srbijanski predsjednik, učio na greškama učitelja. Evaluirao je Vučić od mladog političara koji je urlao za srbijanskom skupštinskom govornicom o ubijanju “100 muslimana za jednog Srbina” u nekoga koji šalje pomiriteljske i dobrosusjedske poruke. Mnogi će ustvrditi da je to samo nova fasada na starom radikalnom licu. No, nastranu to. Pravo je pitanje kako demokratska Evropa to dozvoljava i kako nekadašnji ratnohuškači preko noći postaju sagovornici, saradnici i evropejci.
Bošnjačka nacionalna ideja nikada nije bila destruktivna jer ni Bošnjaci kao narod nisu takvi. Zbog toga, u njihovoj povijesti i ne možete naći neku klasičnu desničarsku ideju iliti nacionalni velikodržavni program. Zgnječen narod, i kada bi htio, to ne može “poroditi”. A naš duh najbolje objašnjava fotografija karte srednjovjekovne Bosne u vrijeme kralja Tvrtka Kotromanića na koju su šaljivi Bošnjaci dopisali navodnu poruku kralja Tvrtka za naš današnji svijet: “Jebem vas nesposobne!”
Jer, Bošnjaci nisu nikada, niti će, iscrtavati nekakve granice i sanjati nemoguće države. I baš zbog toga, dok naše komšije svoju aktuelnu politiku već decenijama, pa i danas, temelje na velikodržavnim kartama, mi na karti tzv. “Velike Bosne” pravimo vic.
No, da li je za jedan narod dobro da nema desničarsku, nacionalističku ili radikalnu političku ideju? Svakako da bi ovo pitanje zahtijevalo dublju analizu koja bi se referirala na slična politička iskustva u drugim političkim sistemima i državama. Ipak, ono što je očito i političkom laiku jeste tendencija i nastojanje određenih krugova da se, u nedostatku desničarskih političkih ideja i organizacija u Bošnjaka, ta anatema baci na one bošnjačke političke organizacije koje su stranke nacionalnog centra i izraženog državnog patriotskog opredjeljenja. Mislimo na Stranku demokratske akcije, koja se nasilu želi utjerati u desničarski i radikalni tor.
I nije to slučaj samo u Bosni. I u Sandžaku se, godinama unazad, svaki zahtjev za ravnopravnost bošnjačkog naroda tumači kao radikalizam i bošnjački nacionalizam.
Bez obzira na to, sandžački Bošnjaci trebaju proanalizirati svoj nacionalni program, ciljeve i nacionalnu strategiju za 21. stoljeće. Očito je da je nacionalnom diskursu potrebno refreširanje i osvježavanje. Potrebno je sagledati realne okvire, okolnosti i poziciju Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori. Na koncu, potrebni su i novi politički i nacionalni narativi. Moderniji i suptilniji. Oni koji se dalje i jače čuju. Jer, pokazalo se da mnoge grube i sirove poruke izgledaju neozbiljne i prevaziđene i, nažalost, tako se i tretiraju u javnom mnijenju i međunarodnim krugovima.
Ostaje još jedno pitanje: Ko bi mogao inicirati novi bošnjačko-sandžački nacionalni program? Prije svega, to su bošnjačke nacionalne stranke, na prvom mjestu najstarija i prva politička organizacija u novijoj povijesti, odnosno SDA Sandžaka. Tu je i Bošnjačko nacionalno vijeće, ali i sve druge koje sebe vide na putu nacionalne borbe za ravnopravnost i jednakost.
Možemo reći da se do sada puno uradilo, bez obzira na bezbrojne probleme s kojima se susretalo. Sandžak, iako nije riješio svoj status, riješio je mnoga druga pitanja, a sandžački Bošnjaci danas su možda i najsvjesniji dio svog naroda. Treba konstatirati da nije to moglo samo od sebe, kao što treba konstatirati da nam trebaju nove strategije i pristupi.
Izvor: Stav.ba