Neočekivane okolnosti često poremete nečije životne planove, a materijalni razlozi nateraju mnoge da se bave poslovima o kojima nisu ni sanjali.
Zbog posla i dobre zarade, mnogi građani Srbije primorani su da, privremeno ili na duže, napuste svoj grad, zemlju, kontinent. Njihova iskustva su različita, a za Sandžak Danas govori Pribojac, pod nadimkom Serdar, (ime poznato redakciji), koji je sticajem okolnosti, planiranu vojnu karijeru napustio i sada radi za stranu kompaniju i obezbjeđuje brodove koji prolaze kroz područja rizična zbog napada pirata.
U padobranskoj jedinici Vojske Srbije proveo je 10 godina, ali je povredio nogu prilikom jednog padobranskog skoka. “Oporavio sam se, dobro sam se osećao i mislio sam da ću moći da nastavim da obavljam sve dužnosti za koje sam, u skladu sa namenom jedinice, obučen. Vojni lekar nije imao isto mišljenje i ja sam, bez penzije, otpušten uz vojne počasti. Dobio sam zahvalnicu jedinice i čestitke ispred celog stroja, na Dan jedinice. Nekad su za slične stvari odmah davali penziju, ali to je bila “Juga”, ozbiljna država. Nisam hteo da radim neki drugi posao u Vojsci za platu od 200-300 eura. Negde u to vreme druge stvari u Vojsci Srbije su krenule nizbrdo, mnogi od nas se nisu mogli više uklopiti”, priseća se Serdar.
Pokušavao je da se bavi privatnim biznisom u Srbiji, ali nije “išlo”. “Pokušavao sam da nađem i neko pošteno i normalno plaćeno radno mjesto od koga bih mogao da izdržavam porodicu. Ti pokušaji su bili uzaludni. Čuo sam za “armed guards”, pratnju brodova prilikom tranzita kroz visoko rizična područja i obzirom na to za šta sam obučavan, šta umijem i znam da radim, odlučio da se prijavim”.
Na pitanje kakav mu je posao i zaduženja, odgovara da je sve legalno, u skladu sa strogim međunarodnim pomorskim zakonima, kao i sa zakonima u teritorijalnim vodama zemalja u kojima plovimo. “Završavamo obuku po tim standardima u trening centrima, stičemo međunarodne licence za posao. Engleski jezik je službeni. Ja sam “team leader”. Kompletno sam odgovoran za bezbjednost posade, broda i tereta. Također, obučavam timove za taj posao i komandujem njima. Visoko rizična područja su u Indijskom okeanu, Omanskom zaljevu, dijelu Crvenog mora, Adenskom zalivu i duž obale Somalije. Rizik se uglavnom odnosi na napade pirata”, kaže Serdar.
Prema njegovim riječima, pirati su uglavnom iz Somalije i Jemena. Napadaju brodove u malim brzim čamcima, skifovima, sa po 5-6 ljudi. Naoružani su automatskim puškama, uglavnom AK47, ručnim raketnim bacačima i slično. Pokušavaju uz pomoć konopaca sa metalnim kukama da se zakače za brod i popnu na njega. Nose i lestvice, a obzirom da su njihovi čamci brži od brodova i do dva puta, veoma su opasni za brodove bez naoružane pratnje. “Pokušavaju da otmu brod, sa ili bez tovara ili otmu posadu i traže milionske iznose za njihov otkup”, priča naš sagovornik, koji o detaljima ne želi da govori, pozivajući se na “poslovnu tajnu”. “Bilo je napada, bilo je pokušaja upada na brod, nismo imali gubitaka u ljudstvu a ni povrijeđenih”.
Upitan o strukturi ljudi koji se bave ovim ipak nesvakidašnjim poslom, Serdar kaže da su uglavnom bivši pripadnici specijalnih jedinica, sa minimalno pet godina iskustva. Prednost imaju padobranci iz Srbije, a i u ovom poslu jugoslovensko “bratstvo i jedinstvo” dolazi do izražaja. “Ima ljudi iz svih bivših republika Jugoslavije. Mi Balkanci se na brodovima držimo i pomažemo kao braća. Svi smo izuzetno cenjeni i brzo napredujemo. Kažu za ljude sa ovih prostora da su profesionalci vrhunskog kvaliteta, vojničkog držanja i kulturnog ponašanja.
“To je mnogo bitno u ovom poslu jer ostavlja utisak sigurnosti i povjerenja među posadom i oficirima brodova koje obezbjeđujemo, tako da se nerijetko dešava da kapetan zahtijeva isti tim. Strogi ljekarski pregledi su redovni kao i testovi na drogu i alkohol”, objašnjava Serdar.
Mora da završi razgovor jer žuri da rasporedi dežurstvo na brodu. Za kraj poručuje zemljacima da neke egzotične destinacije nisu ni približno takve kakvim ih predstavljaju agencije u svojim turističkim ponudama.
Dobre i loše strane
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
– Radni dan, kako kad – straža na komandnom mostu, osmatranje, dvogledom, radarima, treninzi i obuka posade za postupke u slučaju incidenta. Učenje i usavršavanje. Slanje izvještaja mora biti redovno. U slučaju incidenta takođe postoje jasno utvrđena pravila koja moraju strogo da se poštuju.
Šta ti najteže pada na brodu?
– Najteže pada odsustvo, po 4-5 mjeseci, nekad i više, od porodice i prijatelja, rodnog kraja. Monotonija – nedjeljama gledaš samo u vodu, nebo i 200-300 metara čelika oko sebe. Smještaj i hrana su nekad kao u hotelu, nekad gladujemo i nemamo ni vodu za piće. Vrućine znaju biti nepodnošljive. Posadu najčešće čine samo muškarci. Da pomenem i lijepe strane. Sticanje novih prijatelja, kao i novih znanja i sposobnosti, učenje jezika. Zarada je dobra, naročito u odnosu na Srbiju. Posetio sam zemlje koje nikad ne bih video ni u snu.