Državni organi Srbije, od devedesetih godina do danas, pokazuju izrazitu indiferentnost prema problemima građana u Sandžaku i prema činjenici da su brojni Bošnjaci tokom devedesetih godina bili žrtve policijske represije, preživjeli torturu, a da ih država za to nije obeštetila, niti je iko za to odgovarao, piše danas Vojvodjanski istraživačko-analitički centar (VOICE), a prenosi Radiostoplus.com.
VOICE je tekst objavio povodom 26. godišnjice zločina u Sjeverinu, kada su 22. oktobra 1992. godine, pripadnici paravojne formacije “Osvetnici”, pod patronatom Vojske Republike Srpske, presreli autobus na relaciji Rudo (BiH) – Priboj (Srbija) i nakon legitimisanja putnika izveli sve Bošnjake i odveli ih u pravcu Višegrada (BiH).
Civili su nakon svirepog mučenja pobijeni, a pred Okružnim sudom u Beogradu 2005. godine za ovaj ratni zločin osudjena su četvorica pripadnika “Osvetnika” – Milan Lukić, Oliver Krsmanović, Dragutin Dragićević i Djordje Šević.
Ivana Žanić iz Fonda za humanitarno pravo kazala je da su, uprkos deklarativnim izjavama sa najvišeg vrha vlasti, izostali stvarni napori da se tijela žrtava pronađu.
Ona je ocijenila i da država Srbija, pored toga što ignoriše pravo porodica da saznaju istinu o sudbini njihovih bližnjih, uporno odbija da im pruži obeštećenje za pretrpljenu bol i prizna im status članova porodica civilnih žrtava rata.
Semiha Kačar iz Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda kazala je da je “krvavi raspad jugoslovenske države” ostavio duboke tragove u regionu Sandžaka, gdje su se osjetile velike posljedice ratova, posebno onih u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
“Brojni događaji, ubistva, pljačke, iseljavanja, takozvani informativni razgovori, policijski pretresi, brutalne policijske torture i slično, ostavili su duboke traume u svijesti pojedinaca, ali i zajednice u cjelini. Bošnjačka zajednica je platila veoma visoku cijenu tog ‘ratnog mira’ u Sandžaku”, navela je Semiha Kačar.
Dodala je da građane Sandžaka posebno pogađa činjenica da je sve to “bukvalno prepušteno zaboravu i ćutnji”, što samo pojačava strepnje da se “sve to može ponoviti”.
“Što se tiče porodica žrtava i u Sjeverinu i u Štrpcima, one i dalje tragaju za pravdom. Mi imamo zakon koji ne vidi ljude, gdje se ne priznaje status članova porodica otetih i ubijenih. Zaista je nedopustivo tumačenje i opravdanje da gradjani koji su poginuli na tuđoj teritoriji ne mogu dobiti status civilnih žrtava rata. To je nedopustivo jer se, prije svega, radi o građanima ove države, o građanima Srbije”, kazala je Semiha Kačar.
VOICE je Tužilaštvu za ratne zločine proslijedio nekoliko pitanja u vezi sa zločinima u Sandžaku, između ostalog koliko istraga o tim zločinima je u toku, kada očekuju početak suđenja za Štrpce, zbog čega se broj predmeta za ratne zločine smanjuje iz godine u godinu, te da li Tužilaštvo raspolaže dovoljnim kapacitetima da se uhvati u koštac s neriješenim zločinima, ali nije dobio odgovore.