Prosto je za nevjerovati koliko je asfalt u 21. vijeku postao strateška politička sirovina u Tutinu. Da je Tutin naftno polje, SDA bi odavno imala svoj “Naftagas”, a ovako, pošto im je ostao samo asfalt — kopaju po svakoj rupi, ne bi li pronašli kakvu kapljicu političkog kredibiliteta.
Piše: Teufik Tahirbegović
Rukovodstvo općine Tutin, predvođeno kadrovima SDA Sandžaka, bacilo je sve svoje propagandne snage na pokušaj da devalvira očiglednu političku štetu — onu koju im je nanijelo ukidanje višedecenijske prakse reketiranja mještana prilikom asfaltiranja ulica i seoskih puteva. Otkako su građani prestali plaćati “asfaltni harač”, a Stranka pravde i pomirenja počela da realizuje projekte bez ucjena i predizbornih parada, SDA Tutin se ponaša kao da im je neko zatvorio privatnu fabriku asfalta.
Najbolji primjer ove nove panike jeste slučaj ulice Meše Selimovića, gdje je predsjednik Skupštine općine Tutin, Milahad Hot, izjavio da je “Općina Tutin finansirala sve pripremne radove — od kišne i fekalne kanalizacije do vodovoda”. Međutim, mještani te ulice, koji su, kako navode, sami svojim sredstvima finansirali radove priljučenja na gradsku mrežu, demantovali su ga bez zadrške. Dakle, ispada da se gospodin Hot, u svojoj želji da pripiše zasluge, sapleo o istinu kao o rub novog asfalta.
Mještani pomenute ulice, izrevoltirani izjavama predsjednika lokalnog parlamenta, obratili su se redakciji našeg portala navodeći da Općina Tutin nije učestvovala niti jednim dinarom u pripremnim radovima u tom dijelu ulice. Ističu da su upravo oni, svojim sredstvima, finansirali sve radove neposredno prije polaganja asfalta.
Prema izvorima bliskim vrhu SDA u Tutinu, Milhad Hot “možda nije bio dovoljno informisan”. Možda. A možda je bio — ali o činjenicama ne zna ništa, osim kad mu ih napišu u saopćenju. Šta god bilo, jedno je sigurno: u Tutinu se politička istina lije poput asfalta — po potrebi, u tankom sloju i samo kad kamera snima.
Podsjetimo, isti taj Hot ranije je izjavio da je obilazak radova ministra Usamea Zukorlića “politički performans”, dok se istovremeno pozivao na ugovore koje je “on sam potpisao” sa resornim ministarstvom. Nije jasno da li je mislio na one iste projekte koje SDA nije umjela ni započeti godinama, ali zato znala ubirati novac od građana za “asfalt koji nikad nije stigao”.
Danas, kada asfalt konačno stiže — i to bez izbora, bez reketiranja i bez lažnih obećanja — u SDA vlada uzbuna. Kao da im neko krade politički kiseonik. Mještani ulice Meše Selimovića, zahvaljujući saradnji ministra Zukorlića i Ministarstva za nedovoljno razvijena područja, konačno su dočekali asfalt koji su čekali 30 godina. SDA je, međutim, i dalje u fazi poricanja — vjeruju da ako dovoljno puta ponove “mi smo to uradili”, možda i sami u to povjeruju.
I tako, dok Faris Rešović i SPP najavljuju investicionu godinu za Tutin, lokalna vlast nastavlja svoju improvizovanu predstavu: presijecanje vrpci na tuđim projektima, slikanje pored radnika koji ih jedva trpe i saopćenja koja bi i humoristički portal odbio da objavi.
Ali i to je napredak: ako se prije deceniju plaćalo da vam asfalt dođe do kuće, danas se plaća samo politički blam kad se pokušate slikati na tuđem projektu.
Izvor: Sandzacke.rs