SLUČAJ MALAGURSKI: Pozadina ponovnog pokušaja zavađanja Bošnjaka i Turaka

0
284
blank

Poprilično buke je izazvala informacija koju je plasirao srpski ultranacionalist i autor kontroverznog i zabranjivanog filma “Republika srpska: Borba za slobodu“ Boris Malagurski. Naime, on je jučer zahvalio turskoj zajednici u Dortmundu što im je omogućila da u njenim prostorijama prikažu sporni film.

“Hvala još jednom Turcima u Dortmundu što su se pokazali kao ljudine, otvarajući vrata za film koji govori i o osmanskoj okupaciji na Balkanu, te naučili Nijemce lekciju o hrabrosti, evropskim vrijednostima i toleranciji prema drugačijem mišljenju”, napisao je Malagurski i slagao.

Kako doznajemo nakon ove informacije sve su se bošnjačke i turske dijasporne organizacije još jučer navečer uprle da doznaju je li ova informacija tačna. Ono što je još jučer bilo jasno da se film nije prikazao u Dortmundu.

Prva je “važnim obavještenjem“ reagirala “Deutsche Türkische Plattform Dortmund“ (“Dortmundska platforma turskih udruženja“) i njen glasnogovornik Sözcü Emre Güleç.

“Pojavile su se tvrdnje da je film koji je snimio srpski režiser Boris Malagurski, u kome se Bošnjaci i Turci optužuju za genocid, a čije je prikazivanje zabranjeno u mnogim gradovima Njemačke, prikazan u prostoru koji pripada turskoj zajednici u Dortmundu. Ispred turskih udruženja Dortmund, navodimo da je ova tvrdnja potpuno neosnovana. Ovaj film nije prikazan ni u jednom od naših udruženja koja djeluju u granicama pokrajine Dortmund. Ovom prilikom još jednom osuđujemo Genocid u Srebrenici i uz predaju rahmeta sjećamo se nasih šehida“, napisao je Güleç.

Iz bošnjačkog udruženja “Amanet“ iz Dortmunda saznali smo da s turskom zajednicom imaju odlične kontakte te da je nemoguće da bi neko od njih takvo nešto svjesno uradio.

No, ubrzo se doznalo da se sporni događaj desio u lokalnom turskom fudbalerskom klubu koji je udaljen 35 kilometara od Dortmunda. Međutim, vodstvo turskog udruženja “Gelsenkirchen Fenerbahceliler Derneği“ bilo je grubo prevareno. Oni su iznajmili salu, što je ustaljena praksa i način da udruženje financira svoje komunalne potrebe, nečemu što je trebala biti skupština ili benigno društveno okupljanje nekih Balkanaca, a ne prikazivanje filma negatora genocida. Dakle, kako se već saznalo iz saopćenjem iz tog udruženja grubo su prevareni i nisu imali nikakva saznanja da će biti prikazan sporni film niti bi takvo nešto ikada dopustili u svojim prostorijama. Napisali su da su prevareni, da niko nije spominjao film i da se ”iskreno izvinjavaju braći Bošnjacima i žrtvama Genocida u Srebrenici”.

Iz turskih diplomatskih krugova u Njemačkoj nezvanično doznajemo da su bili zgroženi informacijom i da nisu imali nikakva saznanja o prikazivanju ovog filma, niti da bi takvo nešto podržali. U potpunosti su solidarni sa svojim bošnjačkim prijateljskim narodom, posebno kada je riječ o pitanjima Agresije na Bosnu i Hercegovinu i Genocida nad Bošnjacima.

Štaviše, jedna zanimljivost desila se u pozadini događaja. Turska zajednica se digla na noge da sazna o čemu je riječ, sa žarkom željom da spere ljagu sa svojega imena. Jučer navečer udruženje “Gelsenkirchen Fenerbahceliler Derneği“ dobiva informaciju da kruži informacija da su neki Turci pomogli prikazivanje filma koji niječe Genocid nad Bošnjacima i njih pritom tereti za “turski grijeh“. Osjećaju ljutnju i uključuju se u istragu. Nije dugo trebalo da saznaju da se film prikazao u njihovim prostorijama. Nastaje šok. Prevareni su do te mjere da nisu ni znali da je neko prikazivao neki film u njihovim prostorijama.

Paljba dijela bošnjačke javnosti

Međutim, nas zanima nešto drugo. Zašto su reakcije jednog dijela onoga što se naziva bošnjačka javnost, ili barem onih koji djeluju unutar bošnjačke javnosti, opet bile preuranjene, neumjerene i sasvim neprimjerene?

Po ko zna koji put se pokazalo da neki u Bosni i Hercegovini jedva čekaju bilo kakvu dezinformaciju kako bi potvrdili svoje već unaprijed formirane predrasude i sterotipe spram Turaka. “Aha, ma znao sam ja”, vrisnu takvi čim pročitaju bilo kakvu laž koja u lošem svijetu prikazuje Turke, čak i kada takva neprovjerena informacija dolazi od provjerenih neprijatelja, poput pasioniranih velikosrba i negatora genocida poput Malagurskog.

Istovremeno većina takvih branitelja BiH od navodne “turske nevaljalštine” upadljivo šuti kada su u pitanju zapadne države i njihova politika. Inače vrlo podozrivi kada su u pitanju namjere Turaka spram BiH ovi zloguki proroci i vatreni branitelji vrlo upadljivo šute ili čak otvoreno podržavaju najcrnji kolonijalizam i imperijalizam koji Zapad već decenijama sprovodi nad Bošnjacima i Bosnom i Hercegovinom.

Zašto je to tako?

U pitanju je fenomen o kojem smo pisali ranije i to nekoliko puta. U suštini riječ je o tome da ono što na prvi pogled često izgleda kao latentna turkofobija u suštini i nema mnogo veze sa stvarnim turskim narodom već je tek jedna od vanjskih manifestacija identitetske zdvojnosti jednog dijela Bošnjaka, prije svega internalizirane islamofobije, čija konkretna artikulacija prvenstveno zavisi od dnevnopolitičkog ili historijskog trenutka.

U pitanju je instinkt za preživljavanje koji je bošnjački narod razvio tokom svoje teške i krvave historije, svijesti da ih dobar dio Evrope posmatra kao Drugog, kao pripadnike civilizacijskog kruga kojem nema mjesta u Evropi te koje je stoga legitimno istrijebiti. Jedina mogućnost da se opstane i preživi u takvim uvjetima bila je mimikrija, disimulacija i pokušaj da se pojavno uklopi u okupatorski poredak. To je neminovno dovelo i do postepenog stvarnog usvajanja stranih svjetonazora kod određenog broja Bošnjaka, koji su same sebe, ali i svijet oko sebe počeli gledati i vrednovati tuđim očima a u što spada i odnos spram Turaka.

Turkofobija i politika

No postoji i politička dimenzija ovog fenomena. Danas turkofobiju šire i neki vanjski centri moći koji preko svojih klijenata u Bosni i Hercegovini pokušavaju ubacivati klipove u točkove bošnjačko-turskog savezništva, delegitimizirati bilo kakvu ozbiljnu ulogu današnjeg turskog upliva u Bosni i Hercegovini, ali i onemogućiti bilo kakvu saradnju turske države i njenog naroda s Bošnjacima. Provokaciju Malagurskog su spremno i s radošću i dočekali i širili oni kojima inače smeta tursko-bošnjačko prijateljstvo, kao i bilo kakva saradnja između ova dva naroda. Takvih nije malo u Bosni i Hercegovini i ne nalaze se samo u srpskom ili hrvatskom političkom korpusu. Postoje jasno određene grupacije i među Bošnjacima koje priželjkuju da dođe do zahlađenja odnosa, ne samo na političkom ili ekonomskom već i kulturnom planu.

Neke od tih grupacija funkcioniraju kao ispostave vanjskih centara moći koji imaju svoje interese u Bosni i Hercegovini i koji Turke vide kao konkurenciju. Druge svoju šansu za napredak i dominaciju vide u permanentnoj političkoj nestabilnosti među Bošnjacima te im smeta podrška koju Turci pružaju legitimnim bošnjačkim predstavnicima, ali i pozitivan utjecaj Turaka na stabilizaciju prilika u Bosni i Hercegovini. Nekima smeta i samo prisustvo Turaka, naročito kao obnovitelja kulturnog naslijeđa, jer im otežava kulturološke revizionističke zahvate u bošnjačku prošlost, običaje i tradicije, dok pojedini imaju ambicije da “prosvjetiteljski” i “progresivno” djeluju na polju vjerskih dogmi pa im smetaju Turci kao “bastion tradicionalizma” na koji se historijski naslanjaju i Bošnjaci. Ono što im je svima zajedničko jeste stalno agitiranje protiv Turaka isključivo u bošnjačkoj javnosti.

U tom smislu je i indikativno da se ovakve vrste predrasuda ne pokazuju spram drugih država ili naroda, koji su – primijenimo li iste kriterije kao prema Turcima – daleko više dužni Bošnjacima, naročito suza, znoja i krvi. Štaviše, politička dominacija zapadnih država te njihovo uplitanje u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini prihvataju se kao nešto što se podrazumijeva, što je očekivano i normalno stanje, dok se turska pomoć čak i na humanitarnom planu konstantno problematizira i politizira.

A nisu Turci kaubojski hapsili bosanskohercegovačke građane koje su ovdašnji sudovi oslobađali, nisu Turci provodili silne “reforme” zbog kojih danas živimo toksičnu kombinaciju otuđenog pravosuđa, policijske impotencije i medijske okupacije, ne provode Turci političke i kulturološke “eksperimente” po kantonima, ne nameću Turci Izborni zakon po želji HDZ-a niti insistiraju na ulasku u “Otvoreni Balkan”, tj. u Veliku Srbiju. Nisu Turci do sada izveli više od pedeset vojnih vježbi sa Srbijom već SAD i NATO, niti turski padobranci izvode skokove zajedno sa zloglasnom 63. padobranskom brigadom Vojske Srbije već nacionalna garda Ohaja. No, jednima se oprašta otvoreni kolonijalizam i imperijalizam dok se Turke sumnjiči i optužuje i na osnovu neprovjerenih i sasvim neprijateljskih glasina.

Najbolji savjet koji bi trebali poslušati Bošnjaci kada su u pitanju ovakve neprijateljske provokacije jeste da se počnu voditi poznatom kur’anskom uputom: “O, vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.”

Tim više kada dezinformacije plasiraju dokazani lažovi, velikosrpski radikali i negatori genocida!

Izvor: Stav.ba