Fotografija na kojoj predstavnici Zukorlićeve Stranke pravde i pomirenja (SPP) uručuju novčanu pomoć Ćamilu Jukoviću, čovjeku koji je nesretnim slučajem ostao invalid u sukobu između pristalica SDP i SDA 2004. godine, izazvala je brojne komentare na društvenim mrežama.
U brojnim reakcijama se tvrdi da je ovim činom i fotografijom profesor Juković ponižen, a mogu se pročitati i komentari da novac koji je skupljan u Luksemburgu nije prikupljen u ime BKZ ili SPP i da je kasnije on zloupotrebljen u svrhe političke kampanje, ali i komentari da su neki od ljudi koji su tada pucali sada u najbližem okruženju Muamera Zukorlića.
Ovim povodom reagovao je i Bijelopoljac Refik Hot koji je ovaj čin žestoko kritikovao u tekstu “PRIMITIVIZAM PRILIKOM DARIVANJA”.
U nastavku vam donosimo tekst gospodina Hota:
“Danas u Špirovoj piceriji, gdje je nastala ova slika, sjetih se događaja iz sredine ‘92. godine, kad’ Srbija i Crna Gora udariše svim vojnim arsenalom na Bosnu i Hercegovinu – tada, sjedeći sa prijateljima saznah da je nekom mladom čovjeku potrebna novčana pomoć jer je obolio od najteže bolesti a žena mu i dvoje djece nemaju nikakvo čare za život. Kupuje skupe inekcije i broji preostale dane svojega kratkoga života.
Pokrenu se priča o skupljanju novca po bjelopoljskoj čaršiji kako bi se pomoglo tom oboljelom čovjeku i njegovoj porodici. Većina odluči da, ja i neki Ibrahim obiđemo dućane i podsjetimo gazde na bolest i potebu našeg sugrađanina. Po snijegu i ledu prikupismo oko hiljadu zapadno njemačkih maraka. Umorni i promrzli okupismo se ponovo da se uruči prikupljeni novac.
Nekako mi lijepo u duši. Osjećaj korisnosti me ispunio, zaboravih na umor. Planiram ponovo uraditi isto, ako bude nekome potrebno. I u tom svom osjećaju – zadovoljstva, stigosmo kolima do kuće starijeg brata, od oboljelog mladog čovjeka. Znali smo se čitav život ali nam njegova reakcija pokaza da se nijesmo poznavali. Tako nas je dočekao da smo se okrenuli i vratili odakle smo došli.
Ne želim detaljisati. Želim samo reći da smo drugi dan vratili sav novac dobrovoljnim davaocima.
Srećom! Bili smo pismeni i tada, pa smo zabilježili četrdesetak imena i novčane iznose davanja…Halalosum sav rad, ali u životu se nijesam sramežljivije osjećao. Nikada od tada nijesam kolektivno učestvovao u humanim akcijama sličnog tipa.
Valjda istančanih čula, taj osjećaj nelagode imam s vremena na vrijeme kada se radi o humanitarnim akcijama a naročito kada je uručivanje nekome čovjeku tih prikupljenih sredstava u pitanju.
Tačno prepoznam koliko je primitivne bahatosti ili one prave ljudske solidarnosti kod uručivaoca novčanih sredstava. Radi li u ime Boga ili u ime svoje slave. Uručuje li se poklon zdravom ili ranjenom čovjeku. Sposobnom ili nepokretnom, u invalidskim kolicima?
Nadam se da će mi profesor Ćamil Juković iz Novog Pazara koji je vezan za invalidska kolica – halaliti, što ga pominjem u ovoj priči. Ali kako prešutjeti bahati primitivizam i nekulturu čovjeka koji mu uručuje – stojeći – neku novčanu donaciju prikupljenu u inostranstvu. Kažem stojeći jer je totalni nesrazmjer na slici obavezno zabilježenoj kako bi se reklo svijetu, ili poslala poruka o svojoj ” dobroti, altruizmu”, ili šta već. Uručivalac poklona je moj bivši fb. prijatelj i strastveni podržavalac g. Zukorlića. Neću mu pominjati ime. Nijesmo više prijatelji, kao i sedam osam drugih iz iste zajednice koji su me ne znam zbog čega ispisali iz prijateljstva. Otuda sam zaključio da je u pitanju zajednica koja ne trpi konstruktivnu kritiku.
Ali to je manje bitno u ovoj priči.
Ono što me je oduševilo na toj užasnoj slici su: crte na licu profesora Jukovića.
Grimase kojima govori svoje osjećanje. Vjeđe i čelo, oči i njegov instiktivni gest uopšte. Sve je rekao. Bravo profesore!
Neuporedive mi ove dvije vrijednosti. Bliža mi kultura i govor profesora u invalidskim kolicima, od zdravog i nadmenog uručivaoca poklona. Darivanje se uči od malena. Bez obzira na vrstu darivanja…
Radost darivanja je posebna vrsta radosti. Darom se može pokazati mnogo toga – ljubav, poštovanje, naklonost, nježnost. Pokloni pokreću emocije, radosne događaje, jer nikada ne idu sami. “U paketu” sa njima idu zagrljaji, poljupci i tople riječi i čestitke. Darivanje nije nastalo sa nama. Običaj darivanja star je koliko i čovječanstvo.
Stari Rimljani su, na primjer, jedni drugima poklanjali pozlaćene orahe i lješnike, kolače i med za sreću i svijeću kao simbol na životnom putu.
Persijanci su poklanjali, najčešće jaja kao simbol blagostanja, dok je u srednjem vijeku u Engleskoj bilo jako popularno dragoj osobi pokloniti rukavice.
Prema predanju, u hrišćanstvu darivanje je započelo posjetom tri kralja, koji su došli da vide tek rođenog Isusa (Isa a.s.).
Danas se novogodišnji i božićni pokloni razmjenjuju kao sjećanje na taj događaj. Dakle: to je hrišćanska kultura a ne sekularna (građanska) kako je lažno žele prestaviti.
Ali je manje važno čija je kultura ako je plemenita. Davanje bilo koje vrste je najveće zarađivanje. Jako je važno kako se poklon daje.
Jedna kineska poslovica kaže, da je važnije kako je poklon upakovan, nego vrijednost, jer poklon nije obaveza, već znak ljubavi i pažnje.
Zbog toga svaka vrsta darivanja ima samo jedno “pravilo” poklon treba dati od srca i pri tome voditi računa o ukusu i očekivanju (potrebi) osobe koju želite da obradujete. Jer, poklon govori mnogo toga o onome ko ga daruje.
Poklonom razotkrivamo ono što smo, pokazujemo svoje emocije, želje, nadanja…Poklon priča o tome koliko imamo duha, šarma, koliko smo se potrudili, koliko stvarno volimo…
Francuski psiholog Žozef Mesinžer tvrdi da ljudi koji ne daruju (kupuju poklone), ili to čine jako rijetko, najvjerovatnije pate od raznih vrsta strahova, odnosno od hroničnog osjećaja nedostatka.
Poklon ima smisao jedino ako ima već nabrojana pravila. Za početak je bitno obuzdati ličnu oholost i sujetu, spustiti se na mjeru, jer bez toga poklon više vrijeđa nego što pomaže…”, napisao je Hot.