Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ
Nedavna polemika, ako bismo je tako uopće mogli i nazvati, o ulozi i svrsi državnih i nacionalnih obrazovnih i kulturnih institucija, ukazala je na nepomirljive stavove, ali i na kontinuitet gotovo šizofrene proizvodnje konfuznih i kontradiktornih shvatanja suodnosa između državotvornog i nacionalnog u BiH. Ustvari, kada govorimo o bošnjačkim elitama, riječ je o nezajažljivom egu razvikanih pojedinaca koji se nalaze u permanentnom sukobu oko moći i para. Takva atmosfera, u kojoj se ne želi ulagati u zajednicu nego u vlastito Ja, pokazalo se, proizvodi opći nerad i haos.
Kod Bošnjaka ne samo da na akademskom nivou bilježimo izostanak proizvodnje svih temeljnih nacionalnih izdanja, nadalje zamrli književni život (a bez plodne književnosti, i jezik se isušuje), nego primjećujemo i zastoj na razini folklorne artikulacije identiteta. Prostor koji opisujemo životodajna je nacionalna biosfera koja se kreće od folklornog do akademskog nivoa. Biosfera koja se sada nalazi na rubu egzistencije i doslovno je prinuđena da se održava prosjačeći za nešto što se u kulturama susjednih država smatra temeljnim standardom.
O svrhovitosti nacionalnih institucija zapravo se započelo govoriti osnivanjem Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Protivnici BANU-a govorili su da se njome potire i obesmišljava postojanje državne akademije ANUBiH, baš kao što to paralelno rade i srpske i hrvatske akademije u BiH. No, kada govorimo o BANU, problem ponajviše vidimo u posvemašnjem amaterizmu i sitnošićardžijskom politikantstvu koji su proizvodili inicijatori same ideje, muftija Zukorlić i reis emeritus Cerić. Kao i mnogi drugi u toj instituciji osnovanoj u Novom Pazaru, obojica inicijatora nemaju zadovoljavajuće naučne reference da budu članovi bilo koje akademije koja drži do vlastitog digniteta. Doduše, s obzirom na funkciju koju je Cerić obnašao, mogao je zadobiti status počasnog člana, ali samo to.
Stoga, ideja BANU postojećim je pristupom posve kontaminirana pseudonaučnim amaterizmom i vjerovatno nikada neće ni zaživjeti pod ovim imenom, jer to i ne zaslužuje. No, treba li nama uopće nešto kao što je BANU, bošnjački instituti i fondacije za književnost, jezik, historiju i slično? Ako se njima ispunjava praznina koju za Bošnjake državne institucije ne mogu popuniti, onda je odgovor potvrdan. Ako su to samo isprazne ljušture bez stručnih i predanih kadrova i kvalitativnih sadržaja, onda je odgovor negativan.
Nažalost, većina dosadašnjih prijedloga za osnivanje nacionalnih institucija ukazivalo je upravo na nedostatak misije i vizije potrebne da nešto zadobije upotrebnu svrhu i bude prepoznato kao vrijedno finansiranja i ulaganja. Ili bi se Bošnjaci okupili, osmislili nešto plemenito i funkcionalno, ali se odmah potom i razišli, jer njihov ego nije mogao podnijeti saputništvo i zajedničko žrtvovanje za “opći interes”. U tom smislu, raduje nas da se događaju pozitivni pomaci unutar postojećih bošnjačkih institucija od kojih smo gotovo odustali. Nova vodstva u BZK “Preporodu” i “Merhametu” pokazuju da je moguće u vrlo kratkom periodu stvari pomjeriti nabolje. Ideja ne nedostaje, ostaje pitanje ulaganja u ovakve institucije.
Primjerice, afera Vlade Kantona Sarajevo otkriva da su bili spremni pronevjeriti 200 hiljada maraka u korist nepostojećeg instituta za kulturu, što je svota koja nadmašuje ukupna sredstva kojima u KS-u servisiraju “Preporod”, “Napredak” i “Prosvjetu”. Dakle, nije istina da nema novaca za kulturu i obrazovanje. Ima, samo se netransparentno raspoređuju.
Bez sumnje, potrebno je ulagati i u državne obrazovne i kulturne institucije jer bez njih nema ni integracijskih procesa u Bosni i Hercegovini, bez njih nema ni zajedničkog mjesta gdje tri naroda mogu artikulirati nešto što ih povezuje i spaja. Kao i sve drugo kod Bošnjaka, i ova vrlo jednostavna formula ne može biti prihvaćena bez trzavica i problema. Ako bismo simplificirano prišli ovoj problematici, rekli bismo da u Bosni imamo tri kuće s tri domaćina. Potrebna je četvrta kuća gdje će se tri domaćina sastajati i dogovarati. Međutim, neki sugeriraju da nije tako i, umjesto toga, otvaraju bošnjačku kuću sa željom da ona bude mjesto susreta i dogovaranja. Takav je pristup posve kriv i kod Bošnjaka vodi u potpuni gubitak nacionalnih i državnih kapaciteta, na radost druga dva domaćina koji bi svoje kuće rado uknjižili u grunt drugih država.
Ukupni rad državnih ustanova, s druge strane, pokazuje da čitav jedan kosmos tema bitnih za Bošnjake ostaje nepokriven. Ovo se posebno reflektira na područja gdje Bošnjaci žive kao manjina, u domovinskim zemljama i dijaspori. Dakle, uz državni okvir, potrebne su institucije poput “Preporoda” i “Merhameta”, koje će se baviti Bošnjacima, uz razumijevanje da se sektori kulture i obrazovanja moraju ogledavati s obzirom na interkulturalnu premreženost triju naroda u BiH.
Naredni problem vidimo u neravnopravnoj raspodjeli sredstava. Na posljednjem konkursu Federalnog ministarstva kulture i sporta u oči bode da su Bošnjaci dobili nemjerljivo manje od Hrvata, iako su imali prijavljene projekte koji zaslužuju potporu. Odnosno, selekcija u ministarstvu pod kontrolom HDZ-a BiH nije vršena prema kvaliteti nego prema nacionalnom predznaku, i to u korist Hrvata. Iz ovog proizlazi da se hitno mora uspostaviti novi sistem finansiranja kulture i nauke od nacionalnog značaja u kojem sve razine vlasti moraju participirati na odgovarajući način. Pri tome se mora voditi računa da se novac daje za kapitalne projekte i temeljne institucije koje iza sebe imaju reference i tradiciju. Jer, ako je “Preporod” u istom rangu kao i udruženje ribolovaca i udruženje umirovljenih šahista, a trenutno jeste tako, onda će Bošnjaci svjedočiti vlastitoj propasti, bit će prepušteni pseudonaučnim i amaterskim rješenjima, a kulturne standarde postavljat će im nepostojeći instituti Naše stranke.
Izvor: Stav.ba