U vrijeme svih ratova i dolazaka stranih trupa Rožajci, muslimani i pravoslavci su štitili jedni druge i sklanjali porodice u kućama raznovjernih komšija. Po tradiciji pružali su gostoprimstvo i utočište onima kojima je bilo potrebno: Srpskoj vojsci u odstupanju 1915. godine, bošnjačkim izbjeglicama iz Donjeg Bihora i Istočne Bosne 1942/43. godine, pravoslavnim komšijama 1943. godine koje su napale bande.
U Rožaje, musafirsku kuću od 1992. godine počele su da dolaze izbjeglice iz Foče, Višegrada i drugih mjesta iz Bosne i Hercegovine, a u februaru 1993. godine su pristigli prognanici iz Trebinja. Hiljadama izbjeglica smještenih po privatnim kućama, hotelima i džamijama pomoć su pružali Rožajci, preduzeća, Crveni krst, Opština Rožaje, Merhamet-Sandžak… Tih dana sam razgovarao sa pjesnicima Mustafom Cicom Arnautovićem i Mehom Barakovićem. Profesor Šefko Arslanagić je istakao da Trebinjci nijesu zaslužili progonstvo a protjerani su sa vjekovnih ognjišta, ostavljajući imanja, kuće, pokućstvo, samo sa zavežljajima u rukama, ko je imao djecu u naručju, sa pelenama za njih, samo da bi živu glavu iznijeli, pošli su u izgnanstvo.
Prebijanju jednog Bošnjaka suprostavio se Srđan Aleksić (1966), koga su pripadanici velikosrpskih formacija pretukli kundacima pušaka, te je od uboja preminuo 27. januara 1993. godine ‘‘ispunjavajući ljudsku dužnost’’.
Većina Trebinjaca i drugih prognanika iz Bosne i Hercegovine su postepeno odlazili u emigraciju u zemlje zapadne Evrope, a ubrzo se zaratilo na Kosovu. Preko planina između Rožaja i Peći postepeno su počeli da pristižu prognanici sa Kosova.
Preko sto hiljada izbjeglica sa Kosova, najviše Albanaca, a kasnije i drugih nacionalnosti, Srba, Crnogoraca, Bošnjaka i Roma, prošlo je kroz rožajski kraj. Od tog broja oko 30 hiljada izbjeglica je bilo zbrinuto u rožajsku opštinu.
Davno sam zapisao da su mudri ljudi govorili dok god postoji kod jednog naroda i u jednom mjestu pravda, pobožnost, ljudskost, merhamet, dobrota i gostoprimstvo, zlo zaobilazi takva mjesta. A takvo je naše Rožaje.