“Na planini tama me je progutala. Sve što sam tada željela jeste da sunce ogrije, da povratim snagu. U ove misli utonula sam na ‘petoj stanici’ staze Fudžinomija, na 2.400 metara nadmorske visine, na planini Fudži u Japanu… baš u trenutku kada noć prekriva moćni Fudži i beskrajni Tihi okean, a kiša počinje da lije punom snagom. Do izlaska sunca preostaje još devet sati. Baš toliko ćemo se penjati do najvišeg vrha Japana. Prva sam iz Bijelog Polja i moje Crne Gore ka vrhu u zemlji izlazećeg Sunca. Ma šta se drugo dešavalo, znam da će se jedno sigurno odigrati, popećemo se na Fudži, a ja ću kraj vulkanskog kratera razviti zastavu voljenog grada!“
Ovim riječima započinje izvještaj sa planine Fudži Bjelopoljka Zehra Balić. Sva strepnja, ljubav, volja i snaga sažete su u ovih nekoliko rečenica. I da, Zehra je zaista tada razvila zastavu voljenog grada i obilježila još jedan osvojeni planinski vrh.
Ljubav prema planinarenju
Kada nije u školskoj učionici, i kada ne prenosi znanje učenicima, ova profesorica biologije iz Bijelog Polja osvaja planine. Alpi, Kilimandžaro, Mon Blan… samo su neki od vrhova koji su se pored posljednjeg, pomenutog vrha planine Fudži, našli pod njenim nogama.
“Više od 20 godina se bavim planinarenjem. Zvanično sam aktivna od 1999. godine kada sam se još kao studentkinja biologije učlanila u planinarski klub „Komovi“ iz Podgorice. Nakon povratka u Bijelo Polje, sa prijateljima osnivam klub ‘Cmiljače’, koji danas broji oko 180 članova“, kaže za portal FOS Media Zehra.

Oduvijek je voljela prirodu i planine a, kaže, tu nastaju i najjača prijateljstva.
“Najiskrenije prijatelje, one za cijeli život, stekla sam baš na planini. To je mjesto gdje se taj duh zajedništva mnogo više i mnogo bolje osjeti. Konstantno smo na ispitu, pa na planini čovjek nauči i da prašta, ali i da prepozna kakav je ko“, kaže Zehra za FOS.
Ekspedicije
Da bi se neko bavio planinarenjem, potrebni su prije svega želja i jaka volja. Ono što je ograničavajući faktor svakako su finansije.
“Ekspedicije na neke od najznačajnijih vrhova itekako koštaju, a s obzirom na standard koji ja imam kao prosvjetni radnik, to je jako teško“, kaže Zehra. Ali, i pored toga, sjeća se da je u početku, makar obližnje vrhove, obilazila sa skromnim studentskim džeparcem.

“Nakon dobijanja planinarske knjižice 2000. godine ture se samo nižu. Vrhovi Prokletija, Komova, Bjelasice, Sinjajevine… U Crnoj Gori nema mjesta koje nisam obišla. Zatim slijede Slovenački Alpi, Triglav, Jalovec, tehnički najzahtjevniji vrh Julijskih Alpa, Makedonija – Korab i Pelister, Bjelašnica u BIH“, prisjeća se Zehra vrhova koje je osvajala.
Međutim, tu se ova ambiciozna i hrabra žena nije zaustavila. Pokorila je i Visoki Atlas u Maroku (4.167 m), potom 2011. godine Kilimandžaro (5.895 m), 2012. najviši vrh Irana i Srednjeg istoka – Damavand (5.672 m). Nakon toga slijedi Chamser Kangri (6.664 m) – Indija, Himalaji, Ararat u Turskoj (5.165 m) , Musala – Rila u Bugarskoj (2.925m), Fudži u Japanu (3.776m)…

“Ko traži cilj, ostaće prazan kad ga dostigne, a ko traži put, nosiće stalno cilj u sebi. To je suština planinarenja. Sam vrh nije cilj, već put do njega. Ništa mi ne dobijamo planinarenjem osim iskustva. Ali, mi smo ono što je naše iskustvo! Samo to ćemo ponijeti sa sobom“, kaže Zehra za FOS.
Koliko god njeni poduhvati bili zanimljivi, često su opasni. Dogode se i nepredviđene situacije u kojima čovjek mora biti smiren i snalažljiv. Jedan od izazova kojih se Zehra prisjeća i prepričava nam jeste uspon na Mon Blan. Priznaje da je bilo i situacija u kojima je pomišljala da li će se živa vratiti sa putovanja.

“Ovdje se nalazi dionica Kuloar smrti. Opravdano je dobio ovo ime jer prelazak preko njega je čista lutrija u kojoj je ulog sopstveni život. Vodiči nas upozoravaju da pretrčimo tu dionicu lednika preko koje se neprestano obrušavaju kamene lavine. Posebno težak dio je Ženevski nož. Prelazak ledi krv u žilama. Nisam religiozna, ali tada me strah navodi da u sebi ponavljam sve molitve koje sam znala kako bih skrenula misli o mjestu po kojem gazim, širini grebena i udarcima vjetra do 70 m/s“, kaže Zehra.
Međutim, kada kroči na vrh planine sve ružne scene se zaborave. Ostaje samo ponos na učinjeno. Naravno, najveću zahvalnost duguje porodici koja je podržava ali i strepi tokom svake ekspedicije.
“Dok sam bila na nekom od svjetskih vrhova, događalo se da se porodici ne javim ni po 20 dana. Prepričam im djelimično neke situacije, a za neke nikad ne saznaju“, kaže Zehra za FOS.

Takođe, od svojih poduhvata ne odustaje. Koliko god bilo opasno, ljubav je jača od svega pa planira još nekoliko ekspedicija.
“Ako budem imala mogućnosti, dok sam još u formi, voljela bih da osvojim Elbrus na Kavkazu, Akonkagvu u Južnoj Americi … Sve su to želje, samo još da se mogućnosti poklope“, kaže Zehra za naš medij.
U međuvremenu, prenosiće ljubav prema planinama i prirodi na mlađe generacije u jednoj bjelopoljskoj školi i pružače savjete i podršku svima koji se odluče na ove poduhvate.
“I na kraju i mi osjećamo da smo dio svijeta, da smo upisali naša imena među milione drugih koji su se prije nas popeli na Fudži. I opet počinju pripreme za vrhove svijeta, i za vrhove u dubini svoje duše…“ (Citat iz Izvještaja sa planine Fudži, Zehra Balić i Ivona Jočić)