Piše Almir Mehonić | STAV
“Poštujem Srbiju, najviše volim Sandžak!”, rečenica koju je premijer Denis Zvizdić izgovorio kao poruku predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću bila je prenesena od svih značajnih regionalnih medija, posebice onih u Srbiji. Zapravo, bio je to odgovor na Vučićevu izjavu da respektira BiH, ali da voli Republiku Srpsku.
Zvizdić je u obraćanju na stranačkoj tribini “Odgovori SDA na aktuelna politička pitanja” dodao:
“Poštovat ćemo sve one koji poštuju nas, cijenit ćemo sve one koji cijene nas, voljet ćemo one koji nas vole još više nego što oni nas vole. Ali hegemonističke i nacionalističke težnje usmjerene prema BiH morat će da stanu. Možemo razgovarati, možemo razvijati procese saradnje i pomirenja samo na bazi međusobnog razumijevanja, respekta i relevantnih historijskih činjenica.”
Čini se da je to bio adekvatan odgovor na sve češće dvostruke igre zvaničnika Srbije prema BiH. Dok na jednoj strani deklarativno i na retoričkoj razini imamo pozitivne poruke upućene od strane predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, u isto vrijeme, uporedo, od strane Vučićevih ministara i najbližih saradnika imamo oštre, nipodaštavajuće i uvredljive poruke upućene prema BiH i Bošnjacima. Tu prednjače srbijanski ministri policije i odbrane Vulin i Stefanović, koji su već u opozicionoj javnosti Srbije označeni kao nosioci onih poruka koje Vučić taktički izbjegava da kaže, a koje ipak želi plasirati.
Dakle, ako želite saznati šta Vučić misli, poslušajte šta Vulin i Stefanović govore. Što se tiče Sandžaka, primjetno je da se kreira svojevrsno opsadno stanje kakvo smo svjedočili devedesetih godina: bošnjački uglednici iz vjerskog, političkog i medijskog života ponovo se zastrašuju, prisluškuju, prate, premlaćuju, u dvorišta im se bacaju bombe, poginu u saobraćajnim nesrećama pod sumnjivim okolnostima i slično. Ovi događaji prolaze bez ikakvih reakcija nadležnih policijskih i sudskih organa u Srbiji. Ovakav odnos srpskih vlasti prema Bošnjacima Sandžaka daleko je od željenih standarda EU po kojima bi se trebala poštovati i čuvati prava manjina.
SRPSKA STRATEGIJA IZJEDNAČAVANJA KRIVICE
Izuzmemo li nekoliko izjava Aleksandra Vučića, zapravo, zvanična Srbija nije napravila nijedan potez koji bi se mogao tumačiti kao gesta koja vodi pomirenju i koja definitivno raskida s pretenzijama prema teritoriji BiH. Možemo nabrajati brojne primjere od nepriznavanja genocida u Srebrenici, neprimjerenih reakcija na presudu Mladiću, potjernica prema značajnim ličnostima koje su učestvovale u odbrani BiH, pa sve do blagonaklonih osmijeha na secesionističke i antiustavne težnje i izjave Milorada Dodika.
Sve izgleda kao dobro koordinirana akcija. Dok Dodik na čestim konferencijama za medije, koje slijede nakon čestih beogradskih susreta s Vučićem, izgovara najteže kvalifikacije, u smislu da BiH ne može opstati, Vučić je uvijek pored njega, i to zadovoljno i nijemo promatra. Ili, dok Vučićeva propagandna mašinerija sastavljena od dnevnih listova, televizija, novinara i analitičara čereče Izetbegovića i Bošnjake, dotle Vučić pokušava izigravati faktora mira i stabilnosti u regiji.
Zapravo je to strategija koja je upisana u srpskom Memorandumu 2, a koja bi trebala popraviti međunarodni ugled Srbije, a u isto vrijeme pokazati nemogućnost opstanka BiH. Podsjećanja radi, interni dokument nazvan Memorandumom 2 na čudan je način dospio u javnost 2011. godine i otkrio političku strategiju skuhanu u srpskim elitnim krugovima.
Memorandum 2 je sačinjen s ciljem da spasi Srbiju nakon svih poraza i stavi je u ravnopravan položaj s državama na koje je izvršila agresiju. Autori Memoranduma 2 detaljno su razradili način na koji Srbija treba odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha kojem se sudi(lo) u Haškom tribunalu. Isto važi i za političko, policijsko i vojno rukovodstvo Republike Srpske.
Jedan od načina jeste da se pažnja javnosti zaokupi optužnicama, potjernicama i sudskim procesima koji će se odvijati pred srbijanskim pravosuđem protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova koji su učestvovali u ratu. Memorandum 2 razrađuje i načine kako susjedne države, BiH, Hrvatsku i Kosovo, dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima. Također, kako se pokajničkim akcijama dovesti u ravan položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja. Zatim, na koji način kroz sve to spriječiti, svaku izolaciju ili zapreku da Srbija pristupi pregovorima s EU.
JASNA DRŽAVNA I NACIONALNA PORUKA VLASTIMA U SRBIJI
Politika srpskih salonskih akademika bavi se i time na koji način treba destabilizirati vlade susjednih država, a sve pod motom “slaba vlast – slaba država”. U tom kontekstu potrebno je, ističu autori Memoranduma 2, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire. “U politički nestabilnim državama ujedno se slabi oštrica optužbi protiv Srbije”, projektiraju autori Memoranduma 2.
Iako se deklarativno tvrdi da se suverenitet susjednih zemalja ne dovodi u pitanje, zvanični Beograd ne odustaje od uhodane strategije instrumentalizacije Srba u zemljama u regiji. Tako je posebno poglavlje u Memorandumu 2 posvećeno Republici Srpskoj, zatim srpskoj zajednici u Vukovaru, Istočnoj Slavoniji i sjevernom dijelu Kosova. Jedan dio novog Memoranduma posvećen je Sandžaku. Precizno je opisano koje aktivnosti treba poduzimati u Sandžaku i kako oslabiti djelovanje Islamske zajednice, što se i uspjelo podjelom IZ, a kasnije i njenom potpunom politizacijom.
Stoga je Zvizdićev reciprocitet, u rečenici s početka teksta, jasna državna i nacionalna poruka vlastima u Srbiji i njenim salonskim akademskim krugovima da Bosna i Bošnjaci znaju koji vjetrovi pušu preko Drine. To što srbijanska politika još od Miloševića, Đinđića, Koštunice, Tadića pa do “pokajnika” Vučića ne prestaje promatrati jedan dio BiH kao jedini ostvareni ratni plijen u ratovima devedesetih govori samo da su suočavanje sa zločinačkom prošlošću i novi iskreni dobrosusjedski odnosi samo utopija za naivne. U tom kontekstu treba promatrati i nervozne reakcije na Izetbegovićevu izjavu o vojnoj industriji u BiH. Cilj Memoranduma 2 jesu slabi, podijeljeni i politički fragmentirani Bošnjaci. Takvi su lahak plijen i takvi proizvode apetit onih koji su uvijek gladni krvi i tla.
Vučića je vjerovatno uznemirila još jedna Zvizdićeva poruka koju je odaslao nakon skupa SDA u Gračanici: “Ne postoji glavna niti liderska država na Balkanu. Postoje ravnopravne, suverene države na Balkanu i svaka mora jedna drugu poštovati.” Ovom izjavom šalje se poruka u smislu Vučićeve željene uloge regionalnog lidera i pomiritelja. No, uloga je to koja preko liderstva u dijalogu želi postaviti Srbiju u poziciju da upravlja političkim procesima na prostorima bivše Jugoslavije.
Zvizdić očito želi poručiti da takva politika neće proći, poruka o Sandžaku ujedno je i poruka sandžačkim Bošnjacima, koji se nerijetko osjećaju prepušteni sami sebi, s čestim uzaludnim pogledima preko Drine u zvanično Sarajevo. Iako se Sandžak ni po svom historijatu, ni karakteru nastanka ne može dovoditi u istu ravan s entitetom RS, ovakve izjave, kao i posjete koje su u ovom mandatu imali i predsjednik Izetbegović i premijer Zvizdić, jačaju njihovu poziciju i cijenu u srbijanskom političkom sistemu i pokazuju da su i Bošnjaci spremni graditi jedan širi politički koncept koji će dati do znanja svima da smo kao narod značajan faktor u mnogim državama bivše Jugoslavije i da su svi planovi sklapani bez Bošnjaka zapravo račun bez krčmara.