Piše: Teufik Tahirbegović
I kao što se moglo pretpostaviti, na današnjoj dženazi nastradalim građanima Novog Pazara nije se pojavio niko od organizatora jučerašnjeg skupa i protesne šetnje. Nije bilo Zukorlića, Dudića, Fehratovića ni partijskih hodža SPP, funkcionera i odbornika ove stranke.
Toliko o njihovom bolu i saosjećanju sa porodicom nastradalih. Kakva briga, kakvi bakrači. Svima je u Sandžaku jasno da je Zukorliću samo bitna fotelja i da je do nje spreman gaziti i po haku i po dostojanstvu ljudi.
Jer ko bi to, ko osjeća i trun pijeteta prema žrtvama, prije dženaze organizirao miting svoje stranke ne bi li prikupio političke poene na nesreći ljudi?! I ko bi bez truna stida, odmah sutra, bojkotirao dženazu tim ljudima i zabranio svim svojim pristalicama i hodžama da se pojave na istoj?! Je li to politika pomirenja i pravde? Ili politika koji samo može poželjeti srpska vlast i Vučić.
Međutim, pažljivom promatraču jučerašnjeg Zukorlićevog skupa u oči je upala i jedna činjenica koja govori koliko je otišla ta manipulacija. Toliko da se izgubio svaki osjećaj. Naime, šetao je Zuky, pa zatim držao propovjed kod Sebilja a da ni jednom, ni on, ni neko od prisutnih hodža nije rekao: “hajmo ljudi nastradalim proučiti dovu ili Fatihu”!
Zamislite dokle je došlo da hodže drže skupove zbog nesretno nastradalih, a da se sa tog skupa ode kući bez dove. Kao u najcrnje komunističko doba.
Tako je to u društvu u kojem hodže ostave minbere i mihrabe i zamjene ih skupštinakim govornicama i mitinzima. Tako je to kad jednim narodom upravljaju najgori od njih. Oni kojima nema ništa sveto pa ni ljudski život, pa ni tragična smrt.