Više od dvije decenije nakon što je Pakistan postao prva i jedina muslimanska zemlja s nuklearnim oružjem, globalna pažnja prema ovoj činjenici čini se iznenađujuće mlakom. U vremenu kada međunarodna zajednica opsesivno prati razvoj iranskog nuklearnog programa i testove Sjeverne Koreje, pakistarski arsenal, kao i njegov historijat, stoje u pozadini – opasno zanemareni.
Srce ovog programa bio je Abdul Qadeer Khan – kontroverzna figura koja je u očima mnogih u Pakistanu nacionalni heroj, a na Zapadu označen kao ključni akter globalne nuklearne proliferacije. Khan je sredinom 1970-ih, nakon što je stekao pristup zapadnim tehnologijama obogaćivanja uranija dok je radio u Nizozemskoj, pokrenuo tajni nuklearni program u Pakistanu. Do 1998. godine, Pakistan je postao nuklearna sila, odgovarajući na testove svog glavnog regionalnog suparnika – Indije.
Izrael – sam nuklearna sila, iako to nikada nije priznao – navodno je koristio pokušaje atentata i prijetnje kako bi pokušao spriječiti Pakistan da postane nuklearna sila. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Izrael je čak formulirao plan za bombardiranje pakistanskog nuklearnog postrojenja uz indijsku pomoć – plan iz kojeg se indijska vlada na kraju povukla.
AQ Khan, kako ga se obično sjećaju Pakistanci, vjerovao je da je izgradnjom nuklearne bombe spasio svoju zemlju od stranih prijetnji, posebno od njenog nuklearno naoružanog susjeda Indije. Danas se mnogi njegovi sugrađani slažu.
Međutim, Khanov doprinos nije bio ograničen na domovinu. Nakon što je njegov tajni mrežni sistem razotkriven početkom 2000-ih, otkriveno je da je tehnologiju obogaćivanja dijelio sa zemljama poput Irana, Sjeverne Koreje i Libije. Iako je Khan formalno preuzeo odgovornost i bio stavljen u kućni pritvor, nikada nije optužen pred sudom, niti je njegov puni lanac saradnika ikada istražen do kraja.
U januaru 1976. godine iznenada i misteriozno napustio je Holandiju, rekavši da mu je u Pakistanu dana “ponuda koju ne mogu odbiti”.
Khan je kasnije optužen da je iz Holandije ukrao nacrt za uranijumske centrifuge, koje mogu pretvoriti uranijum u gorivo za oružje. Tada je osnovao istraživačku laboratoriju u Rawalpindiju koja je proizvodila obogaćeni uranijum za nuklearno oružje.
Nekoliko godina operacija se odvijala u tajnosti. Lažne kompanije su uvozile komponente koje su Khanu bile potrebne za izgradnju programa obogaćivanja, a zvanična priča je bila da su išle prema novoj tekstilnoj fabrici.
Iako postoje značajni dokazi koji ukazuju na to da je pakistanski vojni establišment podržavao Khanov rad, civilne vlade su uglavnom bile držane u mraku, sa izuzetkom premijera Zulfikara Alija Bhutta (koji je predložio projekat).
Čak ni rahmetli premijerki, Benazir Bhutto, kćerki Zulfikara Alija Bhutta, njeni generali nisu rekli ni riječ o programu razmjene nuklearne tehnologije s Iranom. Ona je za to saznala slučajno tek 1989. godine – u Teheranu.
No, čini se da je Pakistan slijedeća meta Izraela i SAD. Obavještajne službe su, nakon Irana, pronašle novu muslimansku prijetnju SAD-u, a to istovremeno znači i Izraelu. Naime, prema navodima Foreign Affairsa, Pakistan navodno tajno razvija interkontinentalnu balističku raketu (ICBM) sposobnu dosegnuti Sjedinjene Američke Države.
Otkriće dolazi usred rastućih geopolitičkih napetosti nakon nedavnih prekograničnih napada Indije, što izaziva uzbunu zbog potencijalne strateške promjene u raketnim ambicijama Islamabada.
Izvještaj upozorava da ako Islamabad nabavi interkontinentalnu balističku raketu sposobnu ciljati SAD, Washington “neće imati drugog izbora nego tretirati zemlju kao nuklearnog protivnika”, stavljajući Pakistan u kategoriju koja je prethodno bila rezervirana za države poput Rusije, Kine i Sjeverne Koreje.