Vlast u Iranu više nije u rukama pojedinca, već mnogih. Upravo u tom prelazu iz jednine u množinu može se uočiti fragmentacija moći unutar iranskog političkog sistema nakon ubistva vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Khamneija, u američkom zračnom napadu 28. februara.
Iranski izvori bliski Revolucionarne garde (Pasdarani), koji su željeli ostati anonimni, opisuju trenutnu situaciju kao proces kolektivnog vodstva u kojem je novi vrhovni vođa, Mojtaba Khamnei, očigledno potisnut u stranu i pasivno prihvata naredbe koje nameću radikalni elementi Revolucionarne garde. Ove pretpostavke s vremenom postaju sve uvjerljivije, s obzirom na to da se Hamneijev sin nikada nije javno obratio naciji kao novi lider, a njegovo zdravstveno stanje ostaje nejasno.
Iako je Khamnei bio apsolutni vođa Islamske Republike više od 35 godina, uprkos institucionalnoj arhitekturi koja je istorijski uključivala niz paralelnih centara moći razdiranih rivalstvima, njegovo ubistvo prvog dana rata ubrzalo je proces koji je već bio u toku. Pasdarani, odnosno Revolucionarna garda, popunili su vakuum moći koji je ostao nakon vrhovnog vođe.
Osmišljeni od strane Homeinija kao zaštitnici Revolucije iz 1979. godine, Pasdarani su godinama akumulirali moć kroz ekonomske i industrijske sektore, ali prvenstveno pružajući podršku mreži aktera u regionu, od Hezbollaha u Libanu do Ansar Allaha (Hutija) u Jemenu, te u manjoj mjeri Hamasa u Gazi. Više od 150.000 ljudi, visoko ideološki motivisanih i obučenih, spremno je na svaki preokret kako bi zaštitili Islamsku Republiku.
Za razliku od svog oca, kojeg je Homeini odredio za nasljednika godinama prije smrti i koji je u toj nominaciji crpio vjerski i politički legitimitet, Mojtaba svoju moć duguje isključivo podršci Pasdarana. Garda je odigrala odlučujuću ulogu u njegovom izboru za trećeg vrhovnog vođu Irana. Tako je izraelsko-američki napad, umjesto iznenadnog kolapsa režima, rezultirao fragmentacijom vlasti u rukama odabrane nekolicine.
Radikalni elementi sada vode proces donošenja odluka, dok su “umjerene“ snage, koje su se oduvijek zalagale za veće međunarodno otvaranje, potpuno marginalizirane. Vrhunac tog pragmatizma bio je potpisivanje nuklearnog sporazuma (JCPOA) 2015. godine, iz kojeg se Trump jednostrano povukao 2018. nazvavši ga “lošim poslom“.
Izraelsko-američka procjena o brzom svrgavanju režima podbacila je jer nije uvažila decentralizovanu prirodu iranskog sistema. U sedmicama koje su prethodile ratu, režim je uspio ojačati dijelove lanca komandovanja i, uprkos teškim gubicima, zadržati veći dio svog raketnog arsenala.
Rat pokrenut bez jasne strategije na kraju je ojačao iranski sistem. Štaviše, strukture moći u Teheranu godinama su se pripremale za scenario Hamneijeve smrti i moguću američku vojnu intervenciju. Dok su Sjedinjene Države i Izrael bili vojni ujedinjeni, ostali su duboko podijeljeni oko krajnjih ciljeva rata, što je omogućilo režimu da opstane.
To barem djelimično objašnjava mnoge kontroverzne odluke iz posljednjih mjeseci rata: od masovnog napada na države Zaljeva do zatvaranja Hormuškog tjesnaca, upornih zastoja u pregovorima i uključivanja Libana u sporazum o prekidu vatre. Ovi koraci su za Pasdarane ključni kako bi podcrtali svoju nepokornost Washingtonu. Ova tvrda linija prevladala je i na posljednjim rundama pregovora u Islamabadu, gdje su Iranci jasno dali do znanja da ne žele praviti ustupke u pitanjima od presudnog značaja za nacionalnu sigurnost.
Ostaje pitanje koliko dugo ovakva situacija može trajati, s Hormuškim tjesnacem koji su prvo zatvorili Iranci, a potom Amerikanci, i pregovorima koji nemaju jasan ishod. Iranska strategija je produžiti pat-poziciju, uz uvjerenje da Trump ne želi dugotrajan rat, kako bi se na kraju predstavili kao pobjednici. Američka strategija je održati blokadu tjesnaca i pritisnuti Irance na prihvatanje sporazuma. U sredini ostaje iranski narod, pritisnut represijom režima i stalnom prijetnjom od novog sukoba.
Izvor: L'Espresso