Iznenadna pojava delegacije Saudijske Arabije na dženazi Alija Khameneia u Teheranu zatekla je i najpažljivije posmatrače bliskoistočne geopolitike. Riyadh nije bio na zvaničnoj listi stranih vlada koje se očekuju na ceremoniji. Oman i Katar, kao tradicionalni regionalni posrednici, bili su očekivani. Saudijska Arabija nije. Upravo zato njen dolazak govori više od svih zvaničnih diplomatskih izjava zajedno.
Autor: Redakcija Sandžačkih
Da bismo razumjeli težinu ovog poteza, moramo razumjeti šta je Saudijska Arabija bila još do nedavno. Riyadh je bio stub američko-izraelske regionalne strategije usmjerene na ograničavanje iranskog utjecaja. Sunitske monarhije Zaljeva, predvođene Saudijskom Arabijom, godinama su financirale i logistički podržavale pobunjenike u Siriji upravo zato da bi srušile Assadov režim i prekinule iranski koridor prema Hezbollahu u Libanonu. Ta strategija je na kraju uspjela. Assad je zbačen, Hezbollah je oslabljen, a Iran je ostao bez ključne rute snabdijevanja. Izrael je iskoristio tu situaciju i preselio rat direktno u Iran.
No tu počinje paradoks koji objašnjava saudijsko pojavljivanje u Teheranu.
Iran je, suočen s američko-izraelskim vojnim pritiskom, uzvatio na način koji nije pogodio samo Tehran ili Bejrut. Pogodio je saudijsku i zaljivsku infrastrukturu. Američki vojni štit, u koji su sunitske monarhije ulagale decenijama, pokazao se selektivnim. Sjedinjene Države su u konačnici prioritizovale odbranu Izraela, ostavljajući države Zaljeva izložene iranskoj odmazdi bez garantovane zaštite. Ta spoznaja je temeljno promijenila saudijski strateški kalkulus.
Posjet Teheranu zato nije saudijska kapitulacija pred Iranom. To je nešto sofisticiranije i na duže staze važnije. To je saudijska poruka svima odjednom, Washingtonu, Teheranu i Tel Avivu, da Riyadh više ne pristaje biti isključivo na jednoj strani regionalne ploče. Saudijska Arabija želi sačuvati kanale komunikacije s Iranom, želi pratiti tranziciju iranskog vodstva nakon Khameneia, i želi biti prisutna u svakom budućem regionalnom aranžmanu, bez obzira na to kako on izgledao.
Iza te odluke stoji i jedna gruba realna procjena. Iran nije protivnik kojeg se može eliminisati vojnom intervencijom a da regija ostane stabilna. Iranski utjecaj u Jemenu i sposobnost Hutija da ugroze plovidbu u Hormuškom tjesnacu i Crvenom moru, iranski kapaciteti za napad na stratešku infrastrukturu u Zaljevu, i iranska mreža saveznika od Iraka do Libanona, sve to čini Iran faktorom koji se mora uvažiti, ne samo poraziti.
Treba tu dodati i jedan širi kontekst koji se često previđa u regionalnoj analizi. Dok Iran nema potvrđeno nuklearno oružje i potpisnik je Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja, Izrael posjeduje procijenjeno više od 100 nuklearnih bojevih glava i nije potpisnik istog sporazuma. Taj dvostruki standard decenijama je bio vidljiv, ali rijetko izgovaran naglas u saudijskoj diplomatiji. Sada se čini da Riyadh počinje glasnije računati s tom asimetrijom.
Što sve ovo znači za region u cjelini?
Bliskoistočna geopolitika ulazi u period redefinisanja savezništava kakav nije viđen od pada Osmanskog carstva. Amerika ostaje ključni igrač, ali više nije jedini garant regionalne sigurnosti na kojeg se može računati bezrezervno. Izrael teži regionalnoj dominaciji, ali sve više zemalja regije tu dominaciju počinje otvoreno dovoditi u pitanje. Iran, uprkos vojnim udarcima i gubitku Khameneia, ostaje regionalna sila s kojom se mora pregovarati.
Saudijska Arabija na dženazi u Teheranu nije poruka slabosti. To je poruka jedne pragmatične sile koja je zaključila da njena budućnost ne može biti definisana isključivo tuđim rivalstvima i tuđim ratovima.
Taj zaključak, možda više nego ijedan vojni ishod posljednjih mjeseci, označava početak nove bliskoistočne realnosti.
Izvor: Sandzacke.rs