Koliko je genocida potrebno da Bošnjaci konačno odbace divljenje “stranom faktoru”

0
385
blank

Da je “narodna mudrost” jedna od učiteljica života, svjedoče najnovija dešavanja vezana za “nametanje” tzv. Izbornog zakona od visokog predstavnika (OHR) Christiana Schmidta. Iako se Schmidt još nije zvanično oglasio, sve je vjerovatnije da Bošnjaci, opet, plaćaju kaznu zbog bespogovornog “vjerovanja strancima”, te zaborava od velikog značaja narodne izreke koja glasi: Uzdaj se u se i u svoje kljuse.

Piše: Uzeir Alispahić

Porazno nije samo to što se najavom ovakvog Izbornog zakona u miru ustvari legitimizira ono što Hrvati iz Bosne nisu mogli dobiti u ratu, nego i što nakon embarga na oružje i mirnog posmatranja “klaonice” u svim predjelima Bosne i Hercegovine, pri agresiji na Bosnu i Hercegovinu, mi, Bošnjaci, još uvijek se nadamo i vjerujemo da će neko drugi umjesto nas poraziti neprijatelje ove države. Koliko je genocida potrebno da Bošnjaci konačno odbace taj podanički mentalitet, to divljenje “stranom faktoru”?

Sve dok budemo (naravno, ne svi) posmatrali Evropu i Evropsku uniju kao “zlatno tele”, nećemo biti poštovani i postati relevantan politički faktor u Evropi. Onog trenutka kada sami sebe počnemo poštovati bez autošovinizma koji nameće “urbana raja” i tzv. “progresivni mediji”, i drugi će nas početi poštovati. Uzmimo primjer predsjednika Erdogana, koji je od zemlje do tada zanemarive u geopolitičkoj borbi napravio silu koja ima hrabrosti reći NE, pa čak i Rusiji i SAD-u, što rezultira time da Turci sami mogu da uređuju svoju državu kako žele, a to je velika blagodat u svijetu licemjernog neokolonijalizma (većina država samo su na papiru suverene).

Dakle, prvi korak ka jačanju jeste poštovanje sebe. Naravno, i dalje se osjeća kompleks manje vrijednosti prouzrokovan indoktrinacijom u teškim godinama Titoslavije kada su vicevi o “Muji i Hasi” bili više-manje službena slika i prilika Bošnjaka. Stoga, ne možemo da ne primijetimo posebnu vrstu podaničkog mentaliteta od tzv. ljevičara (nasljednicima komunističke kvaziprogresivne ideologije), koji rado spuštaju glavu pred “stranim faktorom”, vjerovatno smatrajući da se tako liječe i uzdižu nad predrasudama o “primitivnim” Mujama i Hasama koji nikada neće biti pripušteni u elitno društvo “civilizirane Evrope”.

Samo jedan od primjera izdaje principa i vrijednosti jeste tzv. “porodično okupljanje” i “umjetnički performans” ispred Narodnog pozorišta. Parola kojom se vode autošovinisti i kompleksaši (kompleks niže vrijednosti – ako je Osman, on je primitivac, ako je David, on je intelektualac) jeste “mi moramo biti dio civiliziranog svijeta”. Sramno je i gnusno koristiti riječ civiliziranost za oponašanje satanističkih rituala ispred Narodnog pozorišta (s odobrenjem radikalnog ljevičara Dine Mustafića, koji zagovara da je normalan Sarajlija samo onaj ko je ateista), te ritualno marširanje “Parade ponosa”.

Uvaženi književnik i profesor Dževad Karahasan, komentarišući tzv. umjetnički performans (“mainstream mediji” i dalje ga nazivaju umjetnošću), kaže da kultura počinje onoga trenutka kada pokrivamo svoje tijelo, a ne otkrivamo.

“Kultura počinje dvjema radnjama – prva pokrivanje tijela, definiranje onih dijelova tijela koji su okrenuti svima, koji su otkriveni i pokrivanje onih dijelova tijela koje ta kultura dotična smatra da treba tako. Možda postoji neka kultura u kojoj je guzica gola, lice pokriveno, ne znam, ja ih nisam upoznao. Ne isključujem. Dakle prva radnja kojom kultura počinje jeste definiranje tabua, i druga je termička obrada hrane. Ali o tome sada ne govorimo”, reći će Karahasan, od kojega njegov student Mustafić očito ništa nije naučio o kulturi.

Ista ta “ljevica”, koja inače zagovara da su sve tri strane podjednako krive za rat i njegove posljedice, sada “kuka” kako Schmidt izdaje Bosnu i Hercegovinu, a sve su nade polagali u “strani faktor”, jer, ako osporavaju da Bošnjaci imaju nacionalne stranke u državi koja po Ustavu nije građanska, onda, vjerovatno, predlažu da “strani faktor” upravlja nama i da zaboravimo vlastiti nacionalni identitet. Da se njih pitalo devedesetih, rahmetli predsjednik Alija Izetbegović trebao je odustati od Bosne i Hercegovine kako bismo živjeli “bratski” s “braćom Srbima”, koji su svoje bratstvo uzvratili genocidom. U tom receptu zapisano je i omalovažavanje najvećeg sina savremene historije Bosne i Hercegovine – Alije Izetbegovića, a u istom slijedu i Bakira Izetbegovića.

Sada, više nego ikada, neophodna nam je nacionalna ideja koja prirodno u sebi sadrži jak patriotski naboj za očuvanje države, a ne da popuštanjem “dovedemo” sebe u situaciju da jedna odluka visokog predstavnika može uništiti Bosnu i Hercegovinu. Danas je to Izborni zakon, sutra je ko zna šta. Evropski društveno-politički standardi variraju, a šta god oni predstavljali u datom trenutku, “strani faktor” smatra da se “Mujo i Haso” u njima trebaju utopiti. Funkcionalnu državu u kojoj su Bošnjaci muslimani brojčana većina ne žele i učinit će sve da naprave prekodifikaciju “domaćeg faktora”. Ako im se dopusti, naravno? I tu je kvaka! Naime, Bošnjaci “strani faktor” ne trebaju tretirati kao Dodik, koji je tipični šovinist i nacionalist koji stvara atmosferu izolacionizma. Gajiti prijateljstvo je jedno, ali ako se ono svede na poltronstvo, onda se dogodi paradoks koji smo vidjeli pred OHR-om ove sedmice. Oni koje je proizveo “strani faktor” na koncu završe protestirajući protiv njega, što je politički salto mortale i teško licemjerje.

Pitamo se hoćemo li u budućnosti uopće biti u stanju prepoznati neprijatelje ove države. Zašto isti taj “strani faktor” koji je “sklonio” Inzka i postavio Schmidta zajedno s “jedanaestorkom” podržava Denisa Bećirovića i ostale tzv. “građanske stranke”. A zašto ista ta “jedanaestorka” i Denis Bećirović protiv njih protestiraju pred OHR-om? Ko je tu lud? O kakvom je to teatru zakulisnih sjenki riječ? Ako se ispostavi da Schmidt proizvodi zakone koji su suštinski antidržavni, jesu li onda i oni koji su ga postavili usmjereni protiv Bosne i Hercegovine? Da li su onda i političari koji služe ambasadama i uz njihovu asistenciju “kidnapirale” vlast u Kantonu Sarajevo antidržavni? Kako to da je Dino Konaković (prema Bojanu Bajiću, historijska figura kod Bošnjaka, jer je doveo “gej lobiste i autošoviniste” na vlast – Našu stranku) pričao po sastancima da će premijer Kantona Sarajevo biti neko iz NiP-a, a ipak mu je to onemogućeno? Je li ga neko ucijenio da premijer bude “nelegitimni Forto”, koji je podoban zbog ideološke pozadine, ali i karakternih slabosti koje započinju devedesetih sramnim dezerterstvom?

Pitanja je mnoštvo, a odgovori nisu teški jer se logički nameću, a posebno zvonko odzvanjaju kroz licemjerne povike “multikulturalizam i multietničnost”. Na braniku stoji SDA i Bakir Izetbegović, što dokazuje, sada se jasno vidi, i neprihvatanje Izbornog zakona pod strašnim pritiscima. Na raskrsnici smo! Ili biti ništa više od robota koji slušaju “strani faktor” ili se konačno (ako nije kasno) “uzdati u se i u svoje kljuse”.

Izvor: Stav.ba