Rifat Bećković već više od 30 godina živi u Luksemburgu, ali svoje rodno selo Župu kod Tutina nikada nije zaboravio. Kao i mnoge Sandžaklije koje su život nastavile u inostranstvu, i on danas živi između dva svijeta: onog u kojem radi i stvara i onog kojem se uvijek vraća.
“Sve nam je lijepo, ali suština je da je većina otišla. Većina se iselila i to je malo problem“, kaže Rifat u razgovoru za RTV Novi Pazar.
Župa, međutim, posebno oživi tokom ljeta i zime, kada se dijaspora vraća u svoj kraj.
“Kada dođemo ljeti i zimi, u suštini dolazimo svi. Ljeti i zimi, kada su godišnji odmori, svi se okupimo. Ali poslije toga, kada prođe vrijeme godišnjih odmora, malo je tužno za nas koji ostanemo u tom periodu.“
Mnoge porodice danas, kaže, praktično žive na dva mjesta.
“Tamo gradimo i pravimo kuće da bismo živjeli, a ovdje također izgrađujemo svoje kuće. Kada krenemo odavde, zaključamo kuću ovdje i odemo tamo. Kada krenemo odatle, opet zaključamo kuću i vratimo se ovdje.“
Djecu dovodili u Župu da zavole zavičaj
Za Rifata je posebno važno da djeca koja odrastaju u dijaspori upoznaju kraj iz kojeg potiču njihove porodice. Zato su ih, dok su bila mala, svakog ljeta i zime dovodili u Župu.
“Željeli smo da zavole ovaj kraj i da imaju volju da dolaze. Hvala Allahu, to je bilo veoma uspješno. Naša djeca vole da dolaze ovdje, punim srcem.“
Vjeruje da se ljubav prema zavičaju može prenijeti i na njihove supružnike i nove generacije.
“Trudimo se da ta veza uvijek ostane jaka, da i naše snahe i zetovi zavole ovaj kraj i da se ta povezanost prenosi dalje.“
“Što nam je ovdje ljepše, još nam je teže kada moramo otići“
U njihovoj Mahali, kaže Rifat, porodice su snažno povezane. Oko dvadesetak kuća čini zajednicu u kojoj se ljudi međusobno poznaju, pomažu i zajedno rade.
“Mnogo smo vezani jedni za druge i zato nam je lijepo. Hvala Allahu, i sa svim ostalim mještanima smo u dobrim odnosima. Većinom je to naše bratstvo, ali svi smo ovdje jedna zajednica.“
Posebno je emotivan kada govori o odlasku iz Župe.
“Poslije nam bude još više žao. Što više uradimo i što nam je ovdje ljepše, još nam je teže kada moramo otići. Kada odemo tamo, zaključamo kuće i ostavimo sve ovo.“
“Tamo radimo i stvaramo, a onda ulažemo i ovdje“
Rifat je iz Sandžaka otišao 1990. godine. Prvo je živio u Njemačkoj, a potom se preselio u Luksemburg, gdje je ostao više od tri decenije.
“Kada smo mi odlazili, razmišljali smo samo o tome da radimo i zaradimo nešto. Željeli smo pomoći porodicama koje su ostale ovdje. Niko tada nije mnogo razmišljao o tome šta će biti na duge staze.“
Danas, kaže, mnogi ljudi iz Sandžaka rade u Evropi, ali dio onoga što zarade ulažu u rodni kraj.
“Ta želja da nešto izgradimo ovdje tjera nas da radimo i tamo. Tamo radimo i stvaramo, a onda ulažemo i ovdje. Tako se nešto gradi i tamo i ovamo.“
“Naše majke su bile prave borkinje“
Govoreći o generacijama koje su odlazile iz Sandžaka, Rifat podsjeća na važnost porodice, mekteba i džamije u očuvanju identiteta.
“Mi smo, kada smo odlazili, prošli kroz mekteb i džamiju i to nas je poslije držalo.“
Posebno mjesto u njegovim sjećanjima imaju roditelji, a naročito majke.
“Naši očevi su bili čvrsti ljudi i mnogo su učinili. A naše majke su bile nevjerovatno jake. To su bile prave borkinje.“
I upravo u toj rečenici možda je sažeta i cijela priča o njegovom zavičaju – o generacijama koje su odlazile, ali nikada nisu prestale da se vraćaju.
“Mi idemo tamo, tamo radimo i živimo, ali živimo za ovo ovdje.“