Šta je “Otvoreni Balkan” i ko stoji iza njega?

0
254
blank

Jedan od procesa koji izaziva različita mišljenja i stavove, naročito kod balkanskih zemalja i aktuelnih rukovodstava tih zemalja, jeste svakako “Otvoreni Balkan”. Radi se naizgled o jednom vidu okupljanja i ekonomske i donekle političke integracije balkanskih zemalja. Nasuprot njemu jeste “Berlinski proces”, koji znači okupljanje i integraciju balkanskih zemalja u okviru Evropske unije.

Piše: Esad Rahić

Nameće se nekoliko ključnih pitanja vezanih za “Open” ili “Otvoreni Balkan”, koji traže jasne i decidne odgovore. Krenimo redom.

Prvo je pitanje: Ko su ključni i glavni nosioci ideje “Otvorenog Balkana”?

Naravno, ključni i glavni nosioci ove ideje jesu Beograd i Tirana, odnosno Srbija i Albanija.

Neko će reći, pa tu je i Sjeverna Makedonija, a u posljednje vrijeme i djelimično Crna Gora ili, bolje reći, njen aktuelni premijer Dritan Abazović.

O aktuelnom rukovodstvu bosanskohercegovačkog manjeg entiteta Republike srpske da i ne govorimo, ali oni nemaju pravo da predstavljaju stav države Bosne i Hercegovine.

Glavna sumnja onih zemalja koje odbijaju da učestvuju u ovom procesu jeste da se iza inicijative “Otvoreni Balkan” kriju težnje Beograda i Tirane za postepenim ostvarivanjem svojih velikodržavnih ciljeva i težnji.

Da najprije odgonetnemo činjenicu koja donekle izaziva zabunu. Šta će tu i Sjeverna Makedonija?

Ova zemlja od svog osamostaljenja prolazi kroz burne političke procese. Neprestano je pod snažnim, čak i ucjenjivačkim pritiscima susjednih zemalja, što je njena rukovodstva tjeralo na razne kompromisne ustupke i popuštanja, a sve u cilju opstanka teritorijalnog integriteta i suvereniteta ove zemlje i održavanja kontinuiteta njenih evroatlantskih integracija.

Sjeverna Makedonija ima snažne i unutrašnje i vanjske probleme. U unutrašnjoj politici za njenu budućnost ključni su odnosi između dvaju naroda, koja su i dva potporna stuba ove zemlje: između većinskog makedonskog naroda i manjinskog, ali iz decenije u deceniju sve brojnijeg albanskog naroda.

Nakon oružanog sukoba ova dva naroda, koji je uz posredovanje međunarodne zajednice završen Ohridskim sporazumom, situacija u tadašnjoj Makedoniji, odnosno sadašnjoj Sjevernoj Makedoniji, donekle je stabilizirana. Međutim, aktuelna situacija daleko je od stabilne. Zapadna Makedonija i značajan dio prijestolnice Skoplja jeste pod etničkom dominacijom albanskog naroda. Albanski narod kao cjelina postaje sve značajniji nacionalni i politički faktor na Balkanu, a snažan demografski natalitet ga polahko dovodi u situaciju da postane najznačajniji narod na Balkanskom poluotoku.

Zvanično Skoplje u vanjskoj politici mora uvijek donositi odluke koje su plod kompromisa i konsenzusa političkih predstavnika makedonskog i albanskog naroda. U suprotnom, ponovo bi došlo do snažnih međunacionalnih i političkih potresa u ovoj zemlji. Čak i do obnavljanja ratnih sukoba i možda do konačnog otcjepljenja značajnog dijela državne teritorije.

Veoma značajan korak u stabiliziranju statusa ove države jeste njen prijem u NATO alijansu, ali to ne znači i kraj svih problema s kojima se suočava ova zemlja. Čak daleko od toga. Republika Sjeverna Makedonija za sada opstaje zahvaljujući velikoj, prosto nevjerovatnoj fleksibilnosti njenih vlada, koje neprestano pristaju na razne kompromise ili, bolje reći, popuštanja.

Kao plod popuštanja ili kompromisa, u pregovorima sa susjednom Grčkom došlo je do zvanične promjene naziva ove države. Umjesto ustaljenog Republika Makedonija, došlo se do kompromisnog Republika Sjeverna Makedonija. Taman kada se riješio ovaj višedecenijski problem došlo je do nacionalno-jezičkog spora sa susjednom Bugarskom, koji će se očigledno na kraju završiti još jednim kompromisom ili popuštanjem makedonskog političkog rukovodstva u ime mira u kući i oko kuće.

U sklopu svega rečenog nadovezuje se pridruživanje aktuelnog makedonskog političkog rukovodstva, koji čine najistaknutiji makedonski i albanski političari u procesu “Otvoreni Balkan”.

Sumnjamo da je u pitanju iskrena lična volja makedonskih političara. Na Republiku Sjevernu Makedoniju ogroman utjecaj ima zvanična Tirana, koja ima veliki ucjenjivački kapacitet preko snažne i brojne albanske nacionalne grupacije u Sjevernoj Makedoniji i njenih političkih predstavnika.

Kada god Skoplje donosi važne političke odluke, mora itekako voditi računa o političkom raspoloženju predstavnika albanskog naroda. Faktički, bez njih, nijedna odluka ne može niti biti donesena. Tako je i usmjeravanje zvaničnog Skoplja prema “Otvorenom Balkanu” izvršeno pod snažnim pritiskom i utjecajem Tirane i albanskih političkih predstavnika u samoj Republici Sjevernoj Makedoniji.

Predstavnici makedonskog naroda odavno nisu u situaciji da odlučuju u skladu sa svojom voljom, već je svaka njihova odluka plod unutrašnjih političkih kompromisa i pod jakim utjecajima spolja. Naravno, ne treba potcjeniti niti utjecaj susjedne Republike Srbije na ovu zemlju, koji nije doduše toliko jak kao susjedne Albanije, ali je svakako značajan.

To je odgovor ujedno na prvo pitanje zbog čega je Republika Sjeverna Makedonija dio procesa “Otvoreni Balkan”.

Prisustvo zadnjem samitu u Ohridu “Otvorenog Balkana” i predsjednika privremene Vlade Crne Gore Dritana Abazovića s pravom je izazvalo veliko interesovanje. Sam Dritan Abazović jedna je kontroverzna ličnost čija pojava i djelovanje zaslužuje posebnu pažnju i ekspertizu.

Ono što je sigurno, Dritan Abazović se nije pojavio slučajno. Njegova pojava i djelovanje jesu plod namjenskih projekata kako nekih zapadnih zemalja, tako i država na Balkanu, pa i šire. Dritan Abazović pokušava da ispuni očekivanja različitih faktora koji su ga kreirali, bar u mjeri u kojoj on to može, ne bi li na taj način osigurao svoju daljnju egzistenciju na političkoj sceni Crne Gore.

To njegovo političko mešetarenje, kome je teško odrediti gdje je rep, a gdje glava, do sada mu je omogućavalo da se održi na površini crnogorskog političkog mora. Međutim, kako vrijeme prolazi, politički manevarski prostor mu se sve više sužava, a mogućnost da svima donekle udovoljava mu se sve više smanjuje.

Kao posljedica kompromisnih dilova s različitim političkim faktorima kako u samoj Crnoj Gori, tako i spolja, Dritan dostiže svoj vrhunac. Došao je do funkcije premijera Crnogorske vlade. Svima je obećavao da će ispuniti njihova očekivanja, iako je bio svjestan da neće, dugoročno gledano, takva njegova politika moći da potraje. Valjda je mislio da je dovoljno za početak da dobije na vremenu i da se dodatno politički afirmira i stabilizira kao lider, a kasnije će jasnije profilirati svoj definitivni politički stav. Ovakvo vođenje politike neki bi mogli definirati kao političku vještinu i umijeće, ali što vrijeme više prolazi, ovakva politika dobija i onu ružniju karakteristiku, odnosno sve više prerasta u jedan sve vidljiviji oblik političke prostitucije. Ne može se istovremeno biti politička djevojka nekoliko političkih zavodnika i dugoročno govoriti kako si i dalje jako poštena i karakterna, ali gospodin Abazović je izgleda mislio da može. I takva greška u koracima će dovesti do još bržeg pada njegove privremene vlade nego što smo prvobitno mislili.

U kreiranju njegovog političkog lika i djela veliki utjecaj očigledno je imala Srpska pravoslavna crkva kao i Beograd. Oni su koristili Abazovića u mjeri u kojoj su mogli i koliko im je on obećavao, mada su bili svjesni da Abazović istovremeno daje drugačija obećanja i drugim političkim faktorima.

Glavno očekivanje bilo je potpisivanje Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ovaj Ugovor ima snažne političke posljedice i reperkusije čak i po državnu samostalnost Crne Gore. Abazović pritisnut srpskim političkim faktorom, kojem je mnogo obećavao od početka, odlučio je da brzim političkim operativnim zahvatom sprovede takav ugovor u djelo. Ali taj Damaklov mač koji mu od početka visi nad glavom na kraju proizveo je očekivane posljedice: ubrzani pad njegove privremene vlade.

Njegova avanturistička politika i spremnost da svima donekle udovolji, a sve u cilju njegovog političkog opstanka, dala je za posljedicu i njegovo prisustvo na zadnjem sastanku u Ohridu kreatora “Otvorenog Balkana”. Načinio je korak na koji se nije usuđivao ni njegov prethodnik Miodrag Krivokapić. Time je zadovoljio istovremeno i Beograd i Tiranu, ali nije većinsku Podgoricu i mnoge druge političke činioce.

Ova politička igra Abazovića u kojoj svima izlazi u susret, bez dugoročne političke strategije, krunisana je i nesretnom i sramnom izjavom u Potočarima, koja ga je još više diskreditirala kao ozbiljnog političara.

Naravno, sve ovo ne označava definitivni krah Abazovića kao političara na crnogorskoj političkoj sceni, jer on će i dalje i nakon svrgnuća s pozicije premijera Vlade Crne Gore još neko vrijeme pokušavati da nastavi igru davanja obećanja svima, ali ova nedosljedna politika vjerovatno će na kraju doživjeti potpuni krah i slom.

Najzanimljivija je svakako pozicija aktuelnog kosovskog rukovodstva i premijera Aljbina Kurtija. Imponira politička i ljudska dosljednost u ovom pogledu kosovskog premijera. Iako su pritisci na njega, naročito iz Tirane, veoma snažni, on po pitanju “Otvorenog Balkana” i dalje vodi autohtonu politiku.

Pritom je svjestan da na taj način izaziva protiv sebe srdžbu i jednog dijela albanske političke javnosti na Kosovu, koja je za slijepu poslušnost albanskom premijeru Ediju Rami, ali gospodin Kurti kao političar nije proizveden u udobnim evropskim političkim salonima, već je svoju političku karijeru gradio ličnim žrtvovanjem i dosljednom borbom koja je imala za posljedicu boravak u zatvoru i robijanje. To je stvorilo čovjeka s jakim ličnim stavovima, principima i idealima.

On nije obični i prevrtljivi politički trgovac, poput njegovih prethodnika. On je političar čistih političkih računa i čvrstih stavova. On izbjegava da ulazi u kompleksne političke igre i političku trgovinu Beograda i Tirane. Iako je svjestan da je njegova principijelnost rizična i za njega i njegovu partiju, gospodin Kurti i dalje istrajava u svojoj političkoj dosljednosti.

Bošnjački politički predstavnici u Bosni i Hercegovini, naročito onaj nacionalno i državotvorno najsvjesniji dio i ostale probosanske snage, svjesni su zamki, neizvjesnosti i opasnosti koje za ovu zemlju i njen opstanak donosi inicijativa “Otvoreni Balkan”. Bezrezervno hrljenje aktuelnog rukovodstva entiteta Republike srpske u smjeru ove inicijative još više upozorava na moguće posljedice i namjere.

Političke pretenzije Beograda i Tirane jasne su: stvaranje jedinstvene srpske (“srpski svet”) i albanske države, ali sve to komplikuje drugo pitanje: kako da obje strane dođu do svog cilja a da i jedna i druga budu zadovoljne teritorijalnim okvirom svojih zemalja?!

Postoje dva načina. Jedan je kompromisno teritorijalno razgraničenje Srbije i Kosova uz arbitražu međunarodne zajednice i blagoslov Tirane, a drugi je pripajanje dijela Bosne i Hercegovine i Crne Gore Srbiji, opet uz podršku međunarodne zajednice i prešutnu saglasnost Tirane, a potom pripajanje teritorija gdje većinsko stanovništvo čine Albanci – Albaniji.

Očigledno da se zvaničnoj Tirani više sviđa ova druga opcija, a Beogradu obje. Jednostavno aktuelno beogradsko rukovodstvo ne može opravdati potpisivanje bilo kakvog dogovora i ugovora s Prištinom i Tiranom ako ne bude teritorijalno obeštećeno.

Dakle, velike su i zakulisne političke igre u opticaju. Svakoj strani drži stranu neko iz međunarodne zajednice. Najopasnije nisu namjere, razgovori i dogovori Beograda i Tirane, već spremnost jednog dijela međunarodne zajednice na truhle kompromise.

Naravno, veoma je važan, čak i presudan još jedan faktor: spremnost državotvornih snaga u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori da po svaku cijenu odbrane teritorijalni integritet i suverenitet svojih zemalja.

Igra zvana “Otvoreni Balkan” se nastavlja. Njen ishod zavisit će od svih navedenih faktora.

Izvor: Stav.ba