Mi imamo još jednu mahanu, a to je da vjeru i ahlak svodimo na nekoliko pojmova poput obavljanja namaza, hadždža, posta i davanja zekata. Prakticiranje vjere “suzili” smo na nekoliko klišea. Ne primjećuju se tragovi robovanja u radnji zanatlije, u kancelariji službenika ili razredu akademika koje smatramo vjernicima.
Ne primjećuje se islamski ahlak dok razgovaramao sa ljudima, raspravljamo o nečemu ili dok učestvujemo u saobraćaju. Mnogi misle da to što parkiraju svoje auto ispred tuđeg, te tako onemoguće njegov prolaz, nema veze sa vjerom. Kada oduzmemo pravo drugom vozilu ili prolaz pješaku, uglavnom nam ne naumpada da to ima ikakve veze sa poštivanjem prava roba. Ne naumpada nam ni onda kada klofamo tepih na balkonu, niti kada odlažemo vraćanje dugova iako imamo mogućnost da ga vratimo…
Zaboravimo na to da kada krenemo prema ulazu prodavnice ili autobusa, ukoliko dozvolimo nekome da prođe, ustvari činimo djelo koje se ubraja u sadaku. Unatoč svemu tome, u našim srcima ipak ima simpatije i osjećaja za ljudske hakove. Ali, očito se naš razum još uvijek nije u potpunosti vezao za srce i iman. Odnosno, edeb srca još uvijek nije počeo da se manifestuje u našim životima. Da se to desilo, u svakoj našoj riječi, misli i djelu, očitovala bi se određena mudrost i ljepota.
Način na koji sjedamo, ustajemo, raspravljamo, upozoravamo, podučavamo i šutimo bio bi uvijek lijep. Razmislimo realno o sebi, da li smo mi takvi? Ukoliko nismo, onda se pod hitno moramo potruditi da se edeb počne manifestovati u našem ponašanju. Onaj ko nema edeba i ahlaka, taj je udaljen od vjere.
Za Akos.ba Fahrudin Vojić