Učenje miradžija jedna je od specifičnosti islamske tradicije Bošnjaka

0
424
blank

Miradž je jedan od najuzvišenijih događaja u Poslanikovom, a.s., životu, a neki islamski učenjaci smatraju ga najvećom mudžizom, nadnaravnim čudom, poslije Kur’ana. Noć miradža obilježava se u Bosni i Hercegovini kroz različite vrste ibadeta, a jedna od specifičnosti islamske tradicije Bošnjaka jeste učenje miradžija, posebnih spjevova kojima je opjevano Poslanikovo viđenje stvarnih realiteta. Najpoznatija među njima, Miradžija Alauddina Sabita Užičanina, nekada se učila i u Mekki i Medini.

Piše: Hamza Ridžal

Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi. (Kur'an, sura Al-Isra, 1. ajet)

Muslimani u Bosni i Hercegovini i Sandžaku obilježili su mubarek‑noć Lejletul-Miradž, jednu od četiri odabrane noći u hidžretskom kalendaru, koja se obilježava 27. redžepa. Ovu su noć Bošnjaci kroz protekla stoljeća obilježavali postom, zikirom, učenjem mevluda i salavata, klanjanjem nafila‑namaza i drugim vidovima ibadeta kojima su nastojali steći Božiju milost. Tako je i najveći vakif u historiji Bosne i Hercegovine, veliki Gazi Husrev-beg, upravo na dan miradža napisao svoju vakufnamu i vlastiti imetak učinio javnim dobrom, pa se ovaj dan u novijoj historiji obilježava i kao Dan vakifa.

Miradž je jedan od najuzvišenijih događaja u Poslanikovom, a.s., životu, a neki islamski učenjaci smatraju ga najvećom mudžizom, nadnaravnim čudom, poslije Kur'ana. U bošnjačkoj tradiciji uobičajeno je da se ovaj krunski događaj u Muhammedovom, a.s., životu naziva miradžom, a pod tim imenom nerijetko se podrazumijeva i prva etapa tog putovanja, u islamskoj literaturi nazvana israom. Isra je noćno putovanje iz Mekke u Jerusalem, gdje je Muhammed predvodio namaz ruhovima drugih poslanika, a miradž putovanje u visoke svjetove, kad se Poslanik osvjedočio u istinitost svega što mu je objavljeno.

Te je noći Poslanik stvarno i javno, a ne u snu, vidio skrivene realitete islamskog vjerovanja, uvidjevši da nema nikakve diferencije između njegova znanja i pravog stanja, te da je Objava prava istina. Vidio je druge poslanike, meleke, Džennet i Džehennem, i izravno, bez posrednika, razgovarao sa Svojim Gospodarom, a taj razgovor vjernici uče na svakom sjedenju u svakom namazu. Na miradžu je naređen namaz, obavezna molitva pet puta na dan, za koju je Poslanik u hadisu kazao da je miradž vjernika. Kad je Poslanik sutradan ispričao šta je doživio, nevjernici su ga počeli ismijavati. Međutim, Poslanik je dokazima potvrdio da je njegov doživljaj neupitna istina. Izrekao je tačan opis Kudusa pred onima koji su ga imali priliku vidjeti, što su oni i potvrdili. Rekao je da je na putu vidio mekansku karavanu, nabrojao je broj deva u njoj i čak opisao devu koja je bila ispred ostalih. Kazao je da je dozvao te putnike kako bi im ukazao na jednu izgubljenu devu. Kad je karavana pristigla u Mekku, trgovci su to potvrdili, čak i to da su čuli Poslanikov glas.

Sabitova “Miradžija” učila se u Mekki i Medini

Kako u Minberskim biserima primjećuje nakšibendijski šejh Mustafa ef. Čolić, sve četiri odabrane noći vezane su za Poslanikov ahiretski (stvarni), a ne za njegov dunjalučki (pojavni) život. Muslimani u Bosni i Hercegovini, piše šejh Čolić, obilježavaju ovu i druge mubarek‑noći, prije svega, iz ljubavi prema Poslaniku, zahvaljujući Bogu što su pripadnici Muhammedovog ummeta. Tako se Noć miradža kod nas obilježava kroz različite vidove ibadeta, a jedna od specifičnosti islamske tradicije Bošnjaka jeste učenje miradžija, posebnih spjevova kojima je opjevano Poslanikovo viđenje stvarnih realiteta. U orijentalno-islamskom kulturnom krugu, miradžija je kao pjesma s vremenom prerasla u zaseban žanr koji može biti realiziran u različitim pjesničkim formama. Na bosanski jezik prevedene su tri miradžije, i to ona Alauddina Sabita Užičanina u prijevodu Mehmeda Handžića (1940) i Ešrefa Kovačevića (1990), od Mehmeda Rešida u prijevodu dr. Šaćira Sikirića (1958) i od Mustafe Fevzije u prijevodu Fejzulaha Hadžibajrića (1969). U Bosni i Hercegovini najčešće se učila Miradžija Alauddina Sabita Užičanina (rođen između 1650. i 1660. godine), i to bar iz dvaju razloga: jer je Sabit bio Bošnjak i stoga što je njegov spjev jedan od najautentičnijih i poetski nauspjelijih tekstova posvećenih Poslanikovom miradžu.

Koliko je taj spjev bio poznat u tadašnjem carstvu, tvrdi alim i prevodilac tog spjeva Mehmed Handžić, govori i podatak da se jedno vrijeme učio u Mekki i Medini tokom noći Lejletul‑Miradža, prvenstveno među turskim zajednicama koje su tamo živjele. Safvet-beg Bašagić u knjizi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti čak smatra da je Sabit najoriginalniji pjesnik na turskom jeziku. Bašagić spominje da je Sabit napisao dvije miradžije, jednu u formi kaside, koja je sačuvana, i drugu u formi mesnevije, a da je učenje sačuvanog Sabitovog spjeva u noći Lejletul-Miradž dio tradicije bosanskih muslimana. U nekim je vakufnamama oporučeno da se Sabitova Miradžija uči u odabranoj noći, kao što je Vakufnama Fadil-paše Šerifovića iz 1870. godine. U njoj su navedene 23 oporuke koje ostavlja vakif, a treća je upravo učenje Sabitove Miradžije u noći Lejletul-Miradža.

Obilježavanje Lejletul-Miradža učenjem Sabitove “Miradžije”

Pisani tragovi svjedoče da je u našoj zemlji postojala tradicija učenja Sabitove Mirdažije, a baštinila se u tekijama i kućama vjerskih uglednika. Kako piše Mustafa R. Mehić u tekstu O miradžu i miradžijama kod nas, Sabitov znameniti spjev učen je na turskom jeziku po specifičnoj melodiji u mevlevijskoj tekiji na Bendbaši sve do 1924. godine, tj. do smrti Ruhije efendije, posljednjeg šejha ove tekije.

U želji da se nastavi ova lijepa tradicija, hadži Mujaga Merhemić prenio je 1927. godine učenje Miradžije u svoju kuću, u kojoj se učila i nakon smrti hadži Mujagine 1959. godine. Miradžiju su u hadži Mujaginoj kući učili poznati sarajevski hafizi Fetin Mustafa ef. Kulenović, Osman ef. Merhemić, Ibrahim ef. Proho i Mustafa ef. Varešanović, a njih su kasnije zamijenili mlađi učači, poput hadži hafiza Halida ef. Hadžimulića, Kamila ef. Silajdžića, Fejzulaha ef. Hadžibajrića, Mehmeda ef. Mujezinovića i Halida ef. Varatanovića. Spomenuta imena spadaju u sami vrh bosanskohercegovačke vjerske elite, što uvjerljivo govori o odnosu naših vjerskih uglednika prema Lejlutul-Miradžu.

Kao poseban običaj u ovoj noći, Fejzulah ef. Hadžibajrić u tekstu Dvadesetogodišnjica smrti hadži Mujage Merhemića, napisanom 1979. godine, spominje i pijenje mlijeka, a ne šerbeta: “Miradžija se uči kao mevlud, samo je metar i vezn drugačiji. Mjesto šerbeta kojim se časti na mevludu, na miradžiji se pije mlijeko, kao uspomena na Hazreti Pejgambera, koji je na miradžu bio počašćen mlijekom. Na miradžiju je hadži Mujaga pozivao i učenika 8. razreda medrese, želeći da to prenesu u mjestu gdje budu službovali. Poslije hadži Mujage, miradžiju održava i danas njegova kćerka hafiza Mula hanuma Merhemić”, piše Hadžibajrić. Iz njegovog je teksta jasno da se izraz miradžija upotrebljavao i kao opća imenica, poput mevluda, jer taj izraz Hadžibajrić piše malim početnim slovom, što znači da ne misli samo na Sabitovu Miradžiju. To je neumoljiv dokaz rasprostranjenosti učenja miradžija u Bosni i Hercegovini, jer samo široko rasprostranjeni običaji mogu ući u jezik kao posebne imenice.

Svečanost obilježavanja Lejletul-Miradža u kući hadži Mujage Merhemića

Ešref ef. Kovačević u predgovoru svog prijevoda Sabitove Miradžije s posebnim poštovanjem govori o kući hadži Mujage Merhemića, koji je sačuvao tradiciju čitanja Miradžije: “Kuća je, načelno, bila otvorena svakome. Međutim, najveći broj prisutnih ipak je dolazio na poziv. Ne može se reći da je vršena bilo kakva selekcija. Među gostima je bilo ljudi baš iz svih slojeva društva. Ako je i postojao neki uslov za prisustvovanje, onda je to bila samo čestitost i takvaluk. Jer, kako drugačije objasniti prisustvo raznih zanatlija, činovnika, hodža, hadžija, muderrisa, talebe, profesora raznih profila, studenata, posjednika, penzionera, trgovaca… Gosti nisu imali strogo određeno mjesto. Jedino je ulema, po nekom nepisanom pravilu, najčešće sjedila u pročelju, na mehkom minderu”, prisjeća se Kovačević.

Svečanost je, kako piše, počinjala učenjem odlomka iz Kur'ana, a učač je uvijek bio tadašnji imam Careve džamije. Sabitovu Miradžiju učila bi najmanje trojica učača. Prvotno je Miradžiju učio hadži Mujaga sa sinom Osmanom i s hafizom Fetinom Mustafom ef. Kulenovićem; kasnije je Miradžiju počinjao učiti imam Begove džamije, čuveni hafiz Esad ef. Sabrihafizović, poznatiji kao hafiz Sabrija; nakon njegove smrti 1971. godine, prvi bi učio Fejzulah ef. Hadžibajrić, a završili bi Kamil ef. Silajdžić i Halid ef. Varatanović. Posljednjih godina obilježavanja Lejletul-Miradža u hadži Mujaginoj kući učenje bi počinjao hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić ili Mehmed ef. Mujezinović, a nekada i Ešref. ef. Kovačević, kako to i sam potvrđuje u predgovoru. Nakon učenja Miradžije, piše Kovačević, gosti su čašćeni kiselim mlijekom, a nakon toga bi počelo sijelo koje je trajalo dugo u noć. Kovačević ističe da se Lejletul-Miradž posebno obilježavao i u kući hadži Mustafe Mehića, gdje se učila Miradžija turskog pjesnika Mustafe Fevzije po Hadžibajrićevom prijevodu. Upravo je Hadžibajrić najzaslužniji što je običaj učenja miradžije sačuvan koncem XX stoljeća u Hadži Sinanovoj tekiji u Sarajevu, gdje se uči i danas.

Dio “Miradžije” Alauddina Sabita Užičanina

I diže se okrunjeni miljeničkog carstva vladar
I uzjaha bez bojazni ata što ga dobi na dar

Čudnome je ovom atu nepojmljivih za nas sila
Džennet ahar, mjesec kova, melek seiz, vjetar krila

Orion je njegov kolan, Vlašići raht, nebo pokrov
Mjesec sedlo, svemir oklop, kna ruj noći, mlađak potkov

Oprema mu k'o na nebu sazviježđe Plejada blista
A pute za divni rahvan hurijska je kosa čista (…)

Kakva li je to brzina kad konjanik ovaj može
U kuduski Aksa-Mesdžid jednim krokom stići, Bože!

Dočeka ga čisti džemat poslaničkih duša cio
U mihrabu svetom imam Bogobojazni je bio

Kad završi dovom namaz po sunnetu čistom svom
On othrli, k'o duh da je, gore, nebu visokom (…)

S njim zastora od svjetlosti i od mraka bezbroj prođe
A kada i Refref stade – tad Ahmed sam samcat pođe

Dođe gdje šest strana nema, ni četiri počela nema
Neba nema, zemlje nema, Arša nema, Ferša nema!

Početka ni kraja nema čudni ovaj svijet prečisti
Glas, sluh, pamet, govor, razbor – to se tamo ne koristi

(Prijevod: Ešref ef. Kovačević)

Izvor: Stav.ba