Izborna lista “SDA Sandžaka – Čuvari Sandžaka” predstavila je kampanju sa sloganom “Za Sandžak, iz kojeg se ne odlazi”, uz poruku da patriotizam nije samo ljubav prema zavičaju, nego stvaranje uslova da mladi ne moraju iz njega otići. Slogan zvuči dobro, gotovo neupitno, ali upravo takvi slogani, oni sa kojima se teško ne složiti, zaslužuju detaljniju analizu, jer njihova snaga leži u emociji, ne nužno u konkretnom sadržaju koji stoji iza nje.
Prva stvar koja upada u oči jeste da je ova poruka, u suštini, priznanje neuspjeha, ne samo neke druge politike, nego i vlastite. SDA Sandžaka je, kako smo ranije pisali, prisutna na sandžačkoj političkoj sceni 35 godina, uz kontinuirano učešće u lokalnoj i republičkoj vlasti kroz razne periode.
Ako je danas Sandžak, kako sama kampanja implicira, mjesto iz kojeg ljudi odlaze zbog loše ekonomije, nesigurnosti, neravnopravnosti, korupcije i nepotizma, opravdano je pitati koliko je odgovornosti za to stanje na strankama koje su decenijama učestvovale u kreiranju politike prema regionu, uključujući i samu SDA Sandžaka.
Slogan koji obećava da će zaustaviti odlazak mladih zvuči drugačije kada dolazi od političke snage koja tvrdi da je oduvijek “čuvala” Sandžak, nego kada dolazi od nekoga ko tek ulazi u politiku i nema teret prethodnih mandata.
Drugo, sam pojam “čuvara” zaslužuje pažnju. Čuvanje po definiciji podrazumijeva odbranu postojećeg stanja, ne nužno njegovu promjenu. Ako je Sandžak, kako kampanja i sama priznaje, opterećen korupcijom, nepotizmom i neravnopravnošću, onda politika “čuvanja” djeluje kontradiktorno sa obećanjem razvoja. Teško je istovremeno biti čuvar postojećeg poretka i akter njegove suštinske promjene, ta dva zadatka, u praksi, često idu jedan protiv drugog.
Ostaje nejasno da li se ovim imenom misli na čuvanje identiteta, kulture i prava Bošnjaka, što je legitimna i razumljiva funkcija, ili se podrazumijeva i čuvanje postojećih struktura moći, uključujući i strukture unutar same stranke, o čijoj smo unutrašnjoj dinamici, uključujući odlazak Enisa Imamovića i promjene na vrhu izborne liste, ranije pisali.
Treće, formulacija “prava su temelj, razvoj je uslov, ostanak je cilj” djeluje kao dobro sročena politička poema, ali ostaje uglavnom apstraktna. Nigdje u ovom dijelu kampanje ne navode se konkretni mehanizmi kojima će se razvoj postići, koji su tačno ekonomski projekti, koje investicije, kakav plan zapošljavanja mladih, niti se objašnjava kako će se boriti protiv korupcije i nepotizma koje sama kampanja imenuje kao dio problema.
Bez konkretnih, mjerljivih obećanja, ovakav slogan rizikuje da ostane na nivou emocionalne poruke, sličan onima koje smo vidjeli i od drugih bošnjačkih stranaka, uključujući SPP-ov “manje podjela, više rezultata”, bez suštinske razlike u sadržaju, samo u stilu izražavanja.
Na kraju, treba postaviti i pitanje vjerodostojnosti same poruke u trenutku kada je ista stranka, kako smo pisali, na početku studentskih protesta javno podržala studentski pokret, da bi potom, pred same izbore, tu podršku ublažila i okrenula se sopstvenoj, tradicionalnoj bošnjačkoj bazi birača.
Slogan o “Sandžaku iz kojeg se ne odlazi” upućen je, prije svega, mladima, upravo onoj generaciji koja je bila najvidljivija u studentskim protestima i koja je, u velikom broju, izlazila na ulice tražeći promjenu sistema, ne njegovo čuvanje.
Ako SDA Sandžaka želi da ovaj slogan bude vjerodostojan toj generaciji, moraće ponuditi više od dobro sročene rečenice, moraće pokazati da razumije zašto su mladi, umjesto da čekaju da politika “za njih” stvori uslove za ostanak, sami izašli na ulice tražeći promjenu.
Sandžačke smatraju da svaka politička opcija ima pravo da gradi svoju izbornu poruku onako kako smatra da najbolje odgovara njenim biračima. Ali birači, isto tako, imaju pravo da lijepe slogane provjere kroz konkretna djela i mandate, ne samo kroz riječi kampanje.