Još krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Alija Izetbegović započinje borbu u smjeru dobivanja šire podrške za rješenje bosanskog pitanja, uvidjevši da u Jugoslaviji politička situacija biva sve kompliciranija. Osnivanjem Stranke demokratske akcije (SDA) u maju 1990. godine Izetbegović je okupio tadašnje vrsne intelektualce oko ideje koja ima za cilj zaštititi Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake.
Podrška na tom putu mu je iskazana od strane Bošnjaka domovinskih zemalja i dijaspore, u kojoj je bio rado viđen gost u periodu neposredno prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Osim okupljanja Bošnjaka, putovanja u dijaspori koristio je za sastanke sa svjetskim političarima, kojima je pobliže pojašnjavao dešavanja u Jugoslaviji, s fokusom na Bosnu i Hercegovinu.
Govori, pisma, intervjui…
Godina 1991. za predsjednika Izetbegovića bila je jedna od najdinamičnijih u njegovoj političkoj karijeri, jer u tom periodu nastoji osigurati mir u Bosni i Hercegovini, koristeći svaku priliku da razgovara s predsjednicima bivših jugoslavenskih republika, ali i političarima iz Evrope i Sjedinjenih Američkih Država. Politički stavovi Alije Izetbegovića najbolje se mogu spoznati kroz analiziranje njegovih brojnih govora, pisama i intervjua koje je rado davao medijima od Sjedinjenih Američkih Država do Japana. Iako pojedini površni posmatrači procesa koji su se odvijali od kraja osamdesetih do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća znaju istaći da je Alija Izetbegović vodio previše pomirljivu i blagu vanjsku politiku, to nije tačno. Njegovi čvrsti stavovi u kontekstu ključnih državničkih pitanja mogu se vidjeti još tokom 1991. godine. Izetbegović je uvijek naglašavao da Bosna i Hercegovina jeste za Jugoslaviju, ali ne bilo kakvu i po svaku cijenu, za što je u vremenu kada Jugoslavenska narodna armija sprema agresiju na Hrvatsku i Sloveniju trebalo imati hrabrosti. U izjavi za “Muslimanski glas” 16. augusta 1991. godine predsjednik Izetbegović, analizirajući dotadašnje razgovore s kolegama iz drugih republika, između ostalog, rekao je:
“Još vjerujemo da je jugoslavenska zajednica od šest republika optimum koji osigurava ravnotežu, dok bi u hipotetičnoj zajednici Srbije, Crne Gore i BiH neizbježna bila hegemonija najbrojnijeg naroda. Zato je nama neprihvatljiva ‘krnja Jugoslavija’.”
U ovoj izjavi vidljiva je Izetbegovića odlučnost da Bosna i Hercegovina neće odustati od svojih interesa bez obzira na sve, a tokom 1991. godine primjetno je da on upućuje stalne kritike vojnom vrhu tadašnje Jugoslavije i srpskim političarima, ističući tako jasan stav Bosne i Hercegovine da će krenuti u proces disolucije ukoliko više ne bude imalo smisla biti u Jugoslaviji, koja odavno više nije ona država sa šest ravnopravnih republika. Uslijed konfuznog stanja u kojem se nije naziralo rješenje bosanskohercegovačkog pitanja, a poučeni iskustvom Republike Hrvatske, u kojoj su se vodili ratni sukobi, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine raspisalo je referendum o nezavisnosti. Isti je odobren i podržan od svjetskih zvaničnika, što je bio izuzetno važan faktor u cjelokupnom procesu.
Proglašenjem nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine 1. marta 1992. godine uslijedilo je novo razdoblje u kontekstu regionalnih, ali i međunarodnih odnosa. Početkom aprila izvršena je agresija na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, što je tada mladu nezavisnu državu stavilo u fokus svjetske javnosti. Predsjednik Izetbegović nastojao je diplomatskim putem spriječiti potpunu eskalaciju sukoba, te je u tom periodu stalnim kontaktom s predstavnicima međunarodne zajednice i Evropske zajednice (Danas Evropska unija) pokušao naći rješenje za bosansko pitanje. Ponašajući se kao predsjednik svih građana Bosne i Hercegovine, nije kalkulirao s reakcijama da bi sačuvao mir. Reakcija Izetbegovića, nakon što su snage JNA napale Široki Brijeg i Čitluk, većinski hrvatske sredine, govori da mu je bilo stalo do svakog pedlja Bosne i Hercegovine i do svakog njenog građanina. U protestu upućenom generalštabu oružanih snaga SFRJ, na čelu s Blagojem Adžićem, od 8. aprila 1992. godine, Izetbegović govori izuzetno oštro.
“U ime Predsjedništva BiH, upućujem Vam najoštriji protest protiv novog ratnog žarišta u BiH i bombardiranja, odnosno raketiranja Širokog Brijega i Čitluka, čime je izvršen napad na hrvatski narod i već međunarodno priznatu suverenu državu Bosnu i Hercegovinu… Široki Brijeg je jedno od kulturnih središta hrvatskog naroda u BiH. Napominjemo da je u napadu na Čitluk napadnuto i Međugorje, jedno od najvećih katoličkih svetišta u svijetu. Zato još jednom zahtijevam hitnu obustavu svih daljih ratnih operacija na tom području.”
Početkom jula 1992. godine u intervjuu za The New York Times nastojao je uz svoje stavove predočiti i činjenično stanje u Bosni i Hercegovini, kako bi svjetska javnost bila što preciznije upoznata s onim što se događalo.
“(…) Na mnogim mjestima u BiH koja su pod kontrolom Jugoslavenske armije i srpskih paravojnih formacija razdvaja se srpsko od nesrpskog stanovništva i naređuje mu se da u roku sat-dva napuste teritoriju samo s onim što mogu da ponesu sa sobom. To je oblik aparthejda gori od onog koji je bio u Južnoj Africi, a dešava se u srcu Evrope, na kraju 20. stoljeća i pred očima cijelog čovječanstva.”
Odlučan stav
Tadašnja Evropska zajednica nastojala je nametnuti mirno rješenje, uz česte pritiske na pregovarački tim predvođen predsjednikom Izetbegovićem. Njegov odlučan stav došao je do izražaja u prvim mjesecima Agresije, kada piše pismo tadašnjem američkom predsjedniku Georgeu Bushu, koji, prema riječima Izetbegovića, nije imao razumijevanja za pitanje Bosne i Hercegovine i Jugoslavije.
“Od nas se traži da nastavimo pregovore pod pokroviteljstvom EZ, u kojima je jedna od strana učesnik u agresiji i koja je izvršila teške zločine i povrede međunarodnog prava. Mi smo prihvatili da razgovaramo, ali smatramo da se mora uvažiti naš razuman uvjet da se Jugoslavenska armija konačno povuče sa teritorije BiH ili da se njeno teško naoružanje koje se nalazi na teritoriji naše zemlje stavi pod međunarodnu kontrolu… Uvjeravam Vas, gospodine predsjedniče, da bez ovog uvjeta potvrđenog i Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 752. nema mira u BiH.”
Ovo pismo upućeno je Bushu 20. jula 1992. godine, a objavljeno je u knjizi Na razmeđu svjetova.
Nastavio je svoje odlučno djelovanje tokom čitavog rata, odbijajući tako nepravedne ideje o podjeli Bosne i Hercegovine i slične ponude. Pisao je Izetbegović bez suzdržavanja lordu Carringtonu, Franji Tuđmanu, Boutrosu Galiju i desetinama drugih zvaničnika koji su nekim dijelom bili povezani s bosanskim pitanjem. Jedno zanimljivo pismo krajem 1992. godine Izetbegović upućuje Cyrusu Vanceu, supredsjedavajućem Ženevske konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Vancea kritizira zbog embarga na naoružavanje koje nije želio ukinuti navodeći sve činjenice o nepravednom ratu u kojem zbog embarga Bošnjaci ne mogu da se odbrane na pravi način. U završnom dijelu pisma Izetbegović je poručio Vanceu da, “prema Povelji UN-a, napadnuta zemlja ima pravo na kolektivnu odbranu i samoodbranu. Nama je uskraćeno oboje. Na samoodbranu imamo pravo i to ćemo iskoristiti”.
Uprkos svim nedaćama, Izetbegović nije popuštao i čitavim tokom rata nastojao je izbjeći kapitulaciju pred moćnim neprijateljom, što su tadašnje srpske vojne i paravojne formacije bile. Tokom hadža u maju 1994. godine predsjednik je u govoru sumirao cjelokupnu borbu od koje nije želio odustati.
“Mi, ako Bog da, nastavljamo našu borbu za Bosnu, za naš narod. Mi hoćemo da imamo državu jer narod bez države je kao porodica izbačena negdje na ledinu – kiša pada, a ona je bez krova nad glavom. Narod bez države je kao ta porodica bez krova nad glavom. Ne daj Bože pripadati narodu koji nema državu. Zato smo odlučni da, ako Bog da, stvorimo našu državu, da imamo kuću koja nas može sačuvati od svih vjetrova i oluja.”
U pismu predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Billu Clintonu, koje je upućeno 30. novembra 1994. godine, Izetbegović potvrđuje stav izrečen pred bosanskim hadžijama, bez bojazni kakva će reakcija biti od strane američkog predsjednika,
“Sa žaljenjem konstatiramo da su se od početka agresije na Bosnu činili neprincipijelni ustupci napadaču koji priznaje samo jedan (svoj) narod, samo jednu (svoju) vjeru, samo jednu političku stranku, i koji je osudio na istrebljenje sve što nije njegovo. Pošto je u pitanju opstanak našeg naroda, ja sam dužan obavijestiti Vas da mi nećemo kapitulirati i da nemamo izbora nego nastaviti borbu, bez obzira na ishod.”
Nakon značajnih vojnih uspjeha koje je postigla Armija Republike Bosne i Hercegovine, stanje za pregovaračkim stolom se polahko mijenjalo. Dejtonski sporazum je okončao rat, ali prije konačnog epiloga sastanci su održavani danima kako bi se postiglo kompromisno rješenje. Pitanje Sarajeva i Brčkog bili su predmet spora, a uz napore i odlučnost koje je pokazao bosanskohercegovački diplomatski tim predvođen Izetbegovićem, Sarajevo je ostalo cjelovito nakon reintegracije nekoliko okupiranih naselja, a Brčko nije ušlo u sastav entiteta Republika srpska, već je postalo zasebna administrativna jedinica.
U konačnici, Bosna i Hercegovina je opstala kao nezavisna država što je, prema Izetbegovićevim riječima, jedan od njegovih najvećih životnih uspjeha. Odlučnost i umijeće balansiranja u ključnim trenucima u konačnici su došli do izražaja. Bosna i Hercegovina je odbranjena, Bošnjaci u političkom smislu nikada u historiji nisu bili ozbiljniji faktor, a čemu možemo zahvaliti u velikoj mjeri diplomatskoj strategiji Alije Izetbegovića i ostatka njegovog tima.
Izvor: Stav.ba