Tek što je polovinom avgusta, poslije gotovo dve decenije podjela, postignuto pomirenje unutar Islamske zajednice, u Sandžaku je otvorena nova velika tema: ako su mogli da se približe vjerski autoriteti koje su u aktuelnom političkom trenutku svrstavali na suprotstavljene strane, muftija Mevlud Dudić, kojeg su u Novom Pazaru nazivali “ćaci-muftijom“, i Muhamed Demirović, kojem je pripisivana titula “blokaderskog muftije“ jer je otvoreno podržao studente i omogućavao im da prenoće u džamijskim prostorijama, zašto isto ne bi učinile i tri bošnjačke političke stranke?
Piše: Fahrudin Kladničanin za portal Tačno.net
Bošnjačko nacionalno vijeće pokrenulo je razgovore sa predstavnicima tri parlamentarne bošnjačke stranke kako bi utvrdilo postoji li minimum političke saglasnosti za njihov zajednički nastup na izborima. Međutim, umjesto ozbiljne rasprave o tome šta bi takva lista značila za političko predstavljanje Bošnjaka, javnim prostorom ubrzo su počele da dominiraju teorije o njenim navodnim naručiocima. Ideja je gotovo preko noći proglašena projektom predsjednika Aleksandra Vučića, iako za takvu tvrdnju nije ponuđen nijedan ozbiljan dokaz, osim pretpostavke da bi zajednički nastup bošnjačkih stranaka odgovarao Beogradu.
Sve je, ipak, ostalo u domenu političkih glasina, bez imena navodnih posrednika, potvrđenih sastanaka i činjenica koje bi takve tvrdnje učinile vjerodostojnim. Razgovori u Bošnjačkom nacionalnom vijeću dali su jasan odgovor: jedinstvene bošnjačke liste na parlamentarnim izborima neće biti. Time je propala i zamisao da bi objedinjena lista mogla da homogenizuje bošnjačko biračko tijelo i postavi se kao jedinstven odgovor Studentskoj listi. Takva strategija počivala je na pretpostavci da bi studenti mogli da privuku dio bošnjačkih, naročito mlađih i opoziciono orijentisanih birača, dok je zajednička lista trebalo da spriječi rasipanje glasova i zadrži ih unutar tradicionalnog bošnjačkog političkog bloka.
Jedinstvene liste neće biti, ali su razgovori otkrili nešto važnije: bošnjačko biračko tijelo više nije prostor u kojem se nadmeću samo tri bošnjačke stranke. Za iste glasove sada se bore SDA Sandžaka, Sandžačka demokratska partija, Stranka pravde i pomirenja, Srpska napredna stranka i Studentska lista. Izostanak dogovora zato ne znači samo povratak na tri odvojene stranačke kolone, već otvara mnogo neizvjesniju izbornu utakmicu. Ona će pokazati koliko tradicionalne bošnjačke stranke još mogu da mobilišu birače na osnovu nacionalnog političkog predstavljanja, a koliko će glasova otići drugim izbornim ponudama.
SDA Sandžaka, koju predvodi Sulejman Ugljanin, od početka je bila snažno prisutna uz studentsku pobunu u Novom Pazaru. Njene pristalice, visoki funkcioneri i odbornici u lokalnom parlamentu učestvovali su na protestima, šetnjama i blokadama ispred Državnog univerziteta. Stranka tu podršku nije skrivala, pa je u javnosti stvoren utisak velike političke bliskosti sa studentskim pokretom. Čini se da je rukovodstvo SDA računalo da će blizinom studentima politički profitirati, učvrstiti opozicioni identitet, približiti se mlađim biračima i preuzeti dio energije nastale na protestima. Međutim, kada je studentski pokret iz društvenog protesta počeo da prerasta u mogućeg izbornog konkurenta, takva strategija počela je da proizvodi konfuziju među biračima SDA. Stranka je mjesecima podržavala političku snagu koja sada može neposredno da joj oduzme dio glasova.
SDA je zato počela da se povlači iz studentskog prostora i gradi opreznu distancu, a njeni funkcioneri naglašavali su da je podrška studentskim zahtjevima jedno, a političko učešće na izborima nešto drugo. Ta razlika jeste politički legitimna, ali je napravljena kasno i bez dovoljno jasnog objašnjenja sopstvenom biračkom tijelu. Dio članstva i pristalica SDA sada se nalazi pred neprijatnom dilemom: da li glasati za stranku kojoj tradicionalno pripada ili za Studentsku listu čiji je nastanak svojim prisustvom i podrškom posredno ohrabrivao? SDA je pomogla da studenti među njenim biračima budu prihvaćeni kao legitimna politička opcija, a sada mora da ih ubijedi da podrška studentskim zahtjevima ne podrazumijeva i glas za njihovu listu.
Ako je problem SDA prevelika bliskost sa studentima, problem Sandžačke demokratske partije nalazi se na drugoj strani – u njenoj dugogodišnjoj bliskosti sa republičkom vlašću. SDP je tokom studentske pobune zauzimala znatno uzdržaniju poziciju i nije otvoreno stala uz studente, ali nije pokušavala ni da njihove proteste administrativno ili politički uguši. Tokom okupljanja, šetnji i blokada pružana je određena logistička podrška lokalnih javnih institucija, iako je ona mogla biti uskraćena. Takav odnos izazvao je nezadovoljstvo koalicionih partnera iz Beograda, koji su SDP-u zamjerali što prema novopazarskim studentima nije nastupila odlučnije. U jednom trenutku režimski mediji predstavljali su Gradsku upravu Novog Pazara i kao “blokadersku”, premda ona nikada nije otvoreno i u potpunosti podržala studentski pokret.
Bila je to politika balansiranja, ne suprotstavljati se studentima i raspoloženju dijela lokalne javnosti, ali istovremeno ne ugroziti odnose sa republičkom vlašću. Takva pozicija SDP-u zasad nije omogućila da potpuno zadovolji nijednu stranu. Za vlast u Beogradu bila je nedovoljno odlučna, dok je za dio građanski i opoziciono orijentisanih birača ostala previše vezana za Srpsku naprednu stranku. Upravo se u tom međuprostoru nalazi dio izbornog potencijala Studentske liste i ona može računati na podršku razočaranih birača SDP-a koji su građanski i opoziciono orijentisani i podržavaju studentske zahtjeve. Posebno bi mlađi i obrazovaniji birači mogli da je prepoznaju kao novu političku alternativu i zbog toga SDP neće voditi borbu samo sa tradicionalnim bošnjačkim konkurentima već i sa listom koja može privući dio njenog biračkog tijela.
Najavljeni samostalni nastup SDP-a na parlamentarnim izborima predstavlja važan politički test za ovu stranku. Drugi bošnjački akteri godinama su joj spočitavali da je poslaničke mandate obezbjeđivala kroz aranžmane sa vodećim strankama u Beogradu, najprije sa Demokratskom strankom, a potom sa Srpskom naprednom strankom. Ovi izbori trebalo bi jasnije da pokažu koliku podršku SDP zaista ima u Sandžaku i među bošnjačkim biračima.
U tom političkom odmjeravanju ključnu ulogu imaće Rasim Ljajić. On nije samo osnivač SDP-a već i dalje njeno najprepoznatljivije političko lice, glavni autoritet i najvažniji izborni resurs. Iako se posljednjih godina formalno povlačio iz prvog plana, struktura, snaga i biračko jezgro stranke i dalje su u velikoj mjeri vezani za njegovo ime. Samostalni izlazak SDP-a zato će istovremeno biti i neposredan test Ljajićevog političkog uticaja, te njegove sposobnosti da mobiliše tradicionalne pristalice, vrati dio razočaranih birača i privuče one koji su se u međuvremenu politički pasivizirali ili okrenuli drugim opcijama. Njegovo aktivno i vidljivo učešće u kampanji moglo bi biti presudno, jer će izborni rezultat pokazati ne samo realnu snagu SDP-a već i koliko politički autoritet Rasima Ljajića još traje.
Stranka pravde i pomirenja u ovu utakmicu ulazi iz treće pozicije, bez otvorenog svrstavanja uz studentski pokret, ali u partnerstvu sa vladajućom SNS. Tokom studentske pobune uglavnom se držala po strani. Imala je komforniju političku poziciju jer u Sjenici, gdje upravlja lokalnom vlašću, nije bilo studentske pobune koja bi je primorala da se jasno opredijeli. Istovremeno je stala u odbranu Državnog univerziteta u Novom Pazaru i pozivala na rješavanje krize u kojoj se ta ustanova nalazila. SPP tradicionalno računa na biračko tijelo privrženo rahmetli muftiji Muameru Zukorliću, osnivaču stranke.
U prethodnim izbornim ciklusima imala je snažan oslonac u autoritetu i infrastrukturi bliskoj Islamskoj zajednici. Poslije pomirenja i približavanja vjerskih autoriteta takva podrška više se ne može podrazumijevati i ostaje da se vidi hoće li Islamska zajednica ubuduće zadržati veću distancu prema političkim strankama i izbornim procesima i kako bi to moglo da utiče na rezultat SPP-a. Stranka računa i na podršku Roma, Aškalija i muslimanskih zajednica izvan Sandžaka, ali ostaje pitanje koliko glasova među njima zaista može da osvoji.
Na bošnjačke glasove ozbiljno računa i Srpska napredna stranka. U velikoj je zabludi svako ko misli da Bošnjaci u Sandžaku glasaju isključivo za bošnjačke stranke. Postoji dio bošnjačkih birača koji SNS podržava neposredno, nezavisno od njegovih koalicija sa bošnjačkim partijama, kao i organizovana mreža članova, aktivista i lokalnih funkcionera koji takvu podršku održavaju.
Predstojeći izbori zato neće pokazati samo koliko glasova mogu da osvoje bošnjačke stranke, već i koliko je SNS uspio da se među Bošnjacima uspostavi kao neposredna politička opcija. To je činjenica koju bošnjački politički akteri često potcjenjuju, jer je lakše govoriti o homogenom nacionalnom biračkom tijelu nego priznati da se jedan njegov dio već neposredno politički vezao za vlast u Beogradu.
Ostaje Studentska lista kao peti politički faktor koji će pokušati da pronađe uporište u Sandžaku. U ovom trenutku manje je važno ko će se, na prijedlog Državnog univerziteta u Novom Pazaru, formalno naći među kandidatima, jer će birači ovu listu prvenstveno doživljavati kao studentsku, a ne kao zbir pojedinačnih imena. Njen zajednički politički identitet, energija protesta i očekivanje promjene biće glavni izvori podrške. Izvjesno je da će Studentska lista u Novom Pazaru imati određenu, vjerovatno i ozbiljnu podršku, ali njen obim sada nije moguće pouzdano procijeniti.
Ne postoje njeni prethodni izborni rezultati, stabilno biračko jezgro niti dovoljno pouzdana istraživanja na osnovu kojih bi se mogao izvesti precizan zaključak. Ipak, ako kao polaznu osnovu uzmemo rezultate prethodnih parlamentarnih izbora, posebno broj glasova koje su osvajale opozicione liste, kao i novu političku energiju među mladima i biračima nezadovoljnim postojećom ponudom, jasno je da Studentsku listu ne treba posmatrati kao marginalnog učesnika.
Po svemu sudeći, pred nama su najneizvjesniji parlamentarni izbori u Srbiji u posljednjih četrnaest godina. Prvi put od 2012. godine njihov ishod neće biti moguće tumačiti samo kroz snagu vladajuće stranke i slabost razjedinjene opozicije. Sadašnje političke okolnosti ukazuju i na znatno veću izlaznost nego u prethodnim izbornim ciklusima, jer će ovi izbori biti mnogo više od redovnog odmjeravanja stranaka. Biće svojevrstan referendum o vlasti, studentskom pokretu i pravcu u kojem se društvo kreće. Zato treba očekivati tešku, napetu i polarizovanu kampanju, u kojoj će svaki glas imati veću političku težinu nego ranije.
Visoka izlaznost posebno će uticati na položaj manjinskih lista. Iako za njih ne važi izborni cenzus kao za ostale učesnike, sa ukupnim brojem izašlih birača raste i broj glasova potreban za osvajanje mandata. Bošnjačke stranke zato će morati da mobilišu znatno širi krug svojih pristalica kako bi sačuvale dosadašnju parlamentarnu zastupljenost. Istovremeno će se boriti međusobno, ali i sa Studentskom listom i SNS-om, koji će zahvatati različite dijelove istog biračkog prostora. Velika izlaznost za manjinske liste zato nije samo prilika već i ozbiljan izborni rizik.
Još je rano prognozirati broj glasova i mandata, posebno zato što nisu poznate sve liste, kandidati, poruke niti tok kampanje. Ipak, prema sadašnjem odnosu snaga, prethodnim izbornim rezultatima, teritorijalnim uporištima i raspoloživim stranačkim kapacitetima, najizgledniji redoslijed među tri bošnjačke stranke jeste: SDP, SPP, pa SDA Sandžaka. Razlike među njima mogle bi, međutim, biti manje nego ranije, a konačan odnos zavisiće od njihove sposobnosti da mobilišu birače u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici i drugim sredinama.
Ovi izbori zato neće odgovoriti samo na pitanje ko je najjača bošnjačka stranka, pokazaće i koliko su tradicionalne političke podjele još čvrste, koliko je biračko tijelo spremno da podrži novu političku ponudu i ko će uspjeti da svoje pristalice zaista izvede na birališta. Neće biti presudno samo ko ima najodanije birače, već ko će mobilisati i one koji su godinama ostajali kod kuće. Upravo bi njihovi glasovi mogli odlučiti i pobjednika i budući odnos političkih snaga u Sandžaku.
Izvor: Tačno.net