Na današnji dan 1834. godine, u udaljenom Istanbulu, preminuo je jedan od najhrabrijih vojskovođa bosanske vojske, Husein-kapetan Gradaščević.
Rođen je 1801. godine u Gradačcu od oca Murata i majke Đurđijanke, Husein je u svom mladom životu kojeg je položio za domovinu poveo pokret za autonomiju Bosne, koja se tada nalazila u sklopu Osmanskog carstva.
Život posvećen domovini
Gradaščević je 1831. godine u Tuzli izabran za vođu pokreta za Bosansku autonomiju. Brzo je protjerao vezira i ostale koji su se suprotstavljali autonomiji, te postao faktički vladar Bosanskog pašaluka. 18. jula iste godine, Gradaščević je porazio vojsku pod zapovjedništvom velikog vezira blizu Štimlja na Kosovu.
Odlučio je ne nastavljati ofanzivu i vratio se u Bosnu, gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirem 12. septembra. Međutim, 1832. godine pokret za autonomiju izgubio je prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja, ključna bitka se odigrala 17. i 18. maja izvan Sarajeva.
Bosanska vojska je poražena nakon dolaska pojačanja iz Hercegovine koje se pridružilo Osmanlijskoj vojsci.
Gradaščević je prisiljen da bježi u Habsburšku monarhiju 31. maja. Odatle je pregovarao sa sultanom o povratku, ali sultan nije u potpunosti odobrio njegovu želju.
Bosanska legenda
Najprije se preselio u Beograd, a zatim u Istanbul, gdje je preminuo pod nerazjašnjenim okolnostima. Iako je zabilježeno da je umro od kolere, jedna bosanska legenda tvrdi da je sultan bio zadivljen Huseinovim vještinama u borbi i ponudio mu mjesto generala u nizamskoj vojsci.
Husein je obukao nizamsku odoru, ali ju je potom skinuo i rekao: “Sultanova volja je ispunjena. Nisam spreman prodati svoju zemlju za fildžan moje krvi.”
Na taj način je završio svoj život i postao legenda.
Šta reći o Zmaju od Bosne, a da već nije rečeno ili napisano.
Prošetati današnjom Bosnom i tiho doživjeti riječi koje je izgovorio da “mujezinu nikada nisu smetala crkvena zvona” upravo je ono što svi treba da baštinimo poslije njega.
Bio je neustrašiv, bio je pobožan čovjek, ali prije svega, bio je Bosanac koji je svoju zemlju vidio kao zajednicu svih ljudi koji u njoj žive. Zato je Huseinov put iz 19. stoljeća upravo put kojim i danas trebamo hodati, kao ljudi.
Izvor: Radiosarajevo.ba