Osmog juna 632. godine, na bolji je svijet preselio posljednji Božiji poslanik, Muhammed, a.s., u 63. lunarnom danu života. Preselio je u prijepodnevnim satima ponedjeljka, 12. rebi'u-l-evvela 11. godine po Hidžri, u svojoj sobi u kući supruge Aiše, kćerke njegovog najbližeg prijatelja i budućeg nasljednika, Ebu Bekra. Njegova smrt duboko je potresla zajednicu koja je u samo nekoliko godina svjedočila kako se mali pokret u Mekki pretvara u snažnu i organiziranu vjeru.
Muhammed, a.s., punim imenom Ebu al-Kasim Muhammed ibn Abdullah ibn Abdul-Muttalib ibn Hašim, rođen je 570. godine u Mekki, u plemenu Kurejš, iz ugledne loze Hašim. Odrastao je kao siroče – bez oca kojeg nikada nije upoznao, bez majke koju je izgubio kada je imao šest godina i bez djeda koji ga je nakon toga štitio samo dvije godine. Svoje djetinjstvo proveo je u skromnosti, čestitosti i u društvu ujaka Ebu Taliba, koji mu je ostao životni oslonac sve do svoje smrti 619. godine.
U 40. godini života, dok je boravio u pećini Hira, Muhammedu a.s. počinje objava Kur’ana, kadamu se obratio melek Džibril, koja će trajati 23 godine. Nova vjera, islam, suočila se s otporom mekkanskih trgovaca i idolopoklonika, zbog čega je 622. godine preselio u Medinu, čime započinje islamski kalendar i politički uspon muslimanske zajednice.
Muhammed a.s. je u islamu poslanik – čovjek, ali nadahnut i odabran od Boga da ljudima prenosi objavu. Njegove riječi, djela i ponašanje (sunnet) postaju normativni uzor muslimanima. Bio je karizmatičan, razborit, nenametljiv i pravedan, sa snažnim osjećajem za zajednicu i dubokim razumijevanjem ljudske prirode.
Iako skroman učitelj, postao je i državnik te vojni vođa. Utemeljio je prvu islamsku državu u Medini, ujedinio Arape pod zastavom monoteizma, a njegov život predstavlja jedinstven spoj duhovnog poslanja i praktičnog vodstva. Muhammed a.s. vodio je zajednicu od progonjene manjine do temeljito organizirane vjerske i političke sile na Arapskom poluotoku.
Smrt Poslanika nije došla iznenada. Nakon Oproštajnog hadža i objave ajeta: „Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera“ (El-Ma’ide, 3), mnogi su shvatili da se bliži kraj njegove misije i života. Povratkom iz Mekke, proveo je još nekoliko mjeseci u Medini, a u međuvremenu je pripremao vojnu ekspediciju za Šam (Siriju) koju je trebao predvoditi Usama ibn Zejd, mladi zapovjednik kome je Poslanik ukazao veliko povjerenje.
No, upravo u tim danima, Muhammed a.s. se teško razbolio. Njegova bolest trajala je oko četrnaest dana. Iako iznemogao, sve do pred kraj bolesti sam je predvodio molitve u džematu. U četvrtak, četiri dana prije smrti, održao je posljednji hutbu (govor), opomenuvši prisutne da ne uzdižu njegov mezar i ne učine ga mjestom obožavanja, kako su to činili Jevreji i kršćani sa svojim poslanicima. Ponavljao je: @Namaz! Namaz! I lijepo postupajte prema onima koji su u vašem posjedu!“
U petak i subotu nije mogao samostalno stajati pa je naredio da ga poliju vodom iz sedam različitih bunareva. Kada se privremeno oporavio, pojavio se pred vjernicima s povezom na glavi, uputivši im oproštajnu poruku. U nedjelju je oslobodio robove i podijelio zadnjih sedam dinara koje je imao. Oružje je poklonio muslimanima, a supruge je savjetovao i podsjetio na njihova prava i obaveze.
Svoju najvoljeniju kćer Fatimu, majku Hasana i Husejna, pozvao je neposredno prije smrti, šaptom joj kazavši da će uskoro preseliti. Fatima je tada briznula u plač, ali se potom nasmiješila – jer joj je otac rekao da će uskoro i ona njemu doći. Ova scena ostaje snažna slika ljubavi i tuge u povijesti islama.
Muhammed a.s. izdahnuo je naslonjen na krilo svoje supruge Aiše. Njegove posljednje riječi, prema njenom kazivanju, bile su: „Er-Refiku-l-e‘ala!“ – „Najuzvišenije društvo!“, što se razumije kao njegov izbor da napusti ovaj svijet i pridruži se Božijim miljenicima.
Pokopan je na istom mjestu gdje je umro – u sobi Aiše, koja je kasnije postala sastavni dio Poslanikove džamije (El-Mesdžid en-Nebevi). Mezar je vremenom prekriven zelenom kupolom (Kubbetu-l-Hadra), koja danas dominira Medinom kao drugo najsvetije mjesto u islamu, odmah nakon Kabe u Mekki.
Muhamedova smrt otvorila je važno i teško pitanje – ko će ga naslijediti? Budući da nije imao preživjelih sinova, pitanje nasljedstva nije moglo biti riješeno dinastički. Njegov najbliži rođak bio je zet i rođak Alija ibn Ebi Talib, muž kćeri Fatime. Dio muslimana, kasnije poznatih kao šije, smatraju da je Muhamed upravo njega imenovao za svog nasljednika. Nasuprot njima, većina muslimana – suniti – drže da je Muhammed ostavio zajednici da sama odabere vođu, te da je legitimno izabran Ebu Bekr, otac Aiše i Muhammedov dugogodišnji drug i savjetnik.
Ebu Bekr je postao prvi halifa (nasljednik, predstavnik), čime je započela era Rašidunskog hilafeta. Ova rana podjela među muslimanima postala je jedno od najvažnijih pitanja islamske povijesti i ostaje duboko prisutna sve do danas u odnosima između sunita i šija.
Poslanikovo preseljenje nije bila kraj, već početak jednog duhovnog putovanja koje je oblikovalo civilizaciju, kulturu i identitet milijardi ljudi. Za muslimane, on je „usvetun hasene“ – najbolji uzor – i osoba čije se ime s poštovanjem izgovara uz izraze @sallallahu alejhi ve sellem“ (neka su mir i blagoslov na njega).
Izvor: Bosna.hr