Izrael je ponovo bombardovao Siriju. Ovaj put meta je bio sam ulaz u kompleks sirijskog Ministarstva odbrane u Damasku. U narativu koji nam plasiraju mediji, opravdanje se nalazi u “zaštiti Druza”. No ispod površine krije se mnogo dublja priča – priča o političkoj selektivnosti, šutnji zapadnih sila i potpunom cinizmu međunarodnih odnosa. Ovaj tekst ne nudi utješne narative, već postavlja pitanje koje mnogi izbjegavaju: zašto nas ne šokira kada bombe dolaze s “prave” strane historije?
Ono što se dešava u Siriji nije izoliran incident, već nastavak dugotrajnog obrasca – napad se ne mjeri po svojim posljedicama, već po identitetu napadača.
Izrael bombarduje infrastrukturu suverene države, navodno kako bi zaštitio manjinsku zajednicu. Nema formalne objave rata, nema međunarodne osude, niti sankcija. Mediji, posebno zapadni, ove napade tretiraju s uzdržanom nelagodom, kao da se radi o prirodnoj nepogodi, a ne o činu agresije, piše Logično.
Uporedimo to s reakcijom na ruski napad na Ukrajinu. Svaki potez Kremlja – bio on strateški osmišljen ili brutalno nasumičan – odmah se osuđuje, sankcioniše i analizira u realnom vremenu. S pravom, reći će mnogi. Ali gdje je dosljednost?
Jedan stručnjak za međunarodne odnose, koji se bavi dvostrukim standardima u diplomatiji, primjećuje: “Kada Izrael puca, to je ‘odgovor’. Kada Rusija puca, to je ‘invazija’. Kada Zapad ruši režim, to je ‘oslobađanje’. Kada to uradi neko drugi – to je ‘terorizam’.“
Sirijski haos: Ko ga je izazvao, a ko ga održava?
Sirija je danas teritorij narušene suverenosti. Nakon više od deset godina rata, Assad je de facto skrajnut – ne nužno zvanično, ali politički svakako. Ko ga je sklonio? I zašto?
Historijska ironija je u tome što su mnoge zapadne sile, zajedno s Izraelom, indirektno podržavale grupe koje danas u Siriji upravljaju sopstvenim verzijama vlasti – često islamističke, autoritarne, pa i terorističke. Prvo su ih podržavali kao “umjerene pobunjenike“, zatim kao “borce protiv Assada“, a danas – svi šute. Nema kampanja. Nema retorike o slobodi. Jer: posao je obavljen. Šta ostaje? Tzv. “korisni idioti“ koji su odigrali svoju ulogu i sada vladaju bez ikakvog međunarodnog nadzora.
Jedan geopolitički analitičar cinično primjećuje: “Sirijski rat je kao reality show – svi znaju da je režiran, ali gledanost ne opada.“
“Zaštita Druza“ ili nova verzija strategije haosa?
Izraelski napadi pravdaju se brigom za Druze – zajednicu koja je, prema izraelskom narativu, izložena represiji režima. Ali stvarnost je mnogo složenija. Sukobi u Sweidi nisu počeli između režima i Druza, već između Druza i beduinskih grupa. Tek kasnije je vojska reagovala.
Uprkos tome, Izrael nije napao militantne grupe, već državne institucije. Poruka je jasna: ko god vlada Sirijom, ako nije saveznik – biće meta.
Zašto se onda ne štite i Kurdi? Kršćani? Palestinci u Libanu? Odgovor je jednostavan – ovdje nije riječ o zaštiti, već o projekciji moći. Humanitarna retorika služi kao PR paravan za strateške ciljeve.
Šutnja Zapada kao oblik pristanka
U vremenu kada globalne sile mogu mobilisati milijarde dolara i političku volju da brane Ukrajinu, njihova šutnja o Siriji nije slučajna. To je svjesna odluka.
Medijska slika govori dovoljno. Sirija je nestala iz žiže interesa. Napad na ministarstvo odbrane jedne suverene države nekada bi bio udarna vijest, a danas je tek fusnota.
Na djelu je poznata logika: “naši nasilnici su stabilizatori, njihovi su agresori.“ Tu se ogleda temeljni cinizam međunarodne politike – vrijednosti služe kao dekor, ne kao princip.
Kako reče jedan bivši diplomata: “U geopolitici je istina fleksibilna valuta. Troši se prema interesima.“
Ovaj tekst ne pokušava opravdati nijedan rat. Ali odbija da šuti kad se sila pretvara u pravdu samo zato što dolazi s “naše strane“.
Ako išta možemo učiniti, to nije mijenjanje sistema – on je prevelik, previše kompleksan i zatvoren. Ali možemo sačuvati unutrašnju jasnoću. Ne prihvatati priče koje se mijenjaju zavisno od zastave. Preživjeti informacijski haos znači odbiti da sve mora biti uvjerljivo – i umjesto toga pitati: šta mi ovo govori o svijetu? I još važnije – šta mi ovo govori o meni samom?