Pitanje muslimanskog odijevanja ponovo je ušlo u evropsku političku debatu nakon što je italijanska premijerka Giorgia Meloni najavila zabranu burke i nikaba u školama. Njena vlada istovremeno planira ograničiti broj učenika stranog porijekla u pojedinim razredima i uvesti dodatne mjere vezane za poznavanje italijanskog jezika. Meloni je prijedloge predstavila kao dio politike integracije i zaštite principa ravnopravnosti žena i muškaraca.
Francuska je svoj model na isti princip uvela mnogo ranije. Zakon koji je stupio na snagu 2011. zabranjuje skrivanje lica u javnom prostoru i donesen je prije dolaska Emmanuela Macrona na vlast. On je povezan sa specifičnim francuskim pristupom sekularizmu, odnosno konceptom laïcité.
Austrija je ove godine otvorila drugačiju vrstu rasprave. Od početka školske godine 2026. djevojčicama mlađim od 14 godina zabranjeno je nošenje hidžaba u školama, uz novčane kazne za roditelje. Ustavni sud treba razmatrati ustavnost zakona.
Austrijski slučaj pokazuje i zašto ovu temu nije dovoljno svesti na političku podjelu između ljevice i desnice. Zakon je donijela vladajuća koalicija, a podršku u parlamentu dobio je i od Slobodarske partije Austrije. U obrazlaganju zakona navode se zaštita djece, ravnopravnost i integracija.
Italija sada ulazi u istu evropsku raspravu iz svog političkog konteksta. Meloni pripada evropskoj desnici, a pitanja migracija i nacionalnog identiteta važan su dio njenog političkog programa. Njena najava zato otvara šire pitanje o tome kako evropske države određuju granice između vjerskog izražavanja i politika integracije.
Zašto je odjeća muslimanskih žena i djevojčica toliko često predmet političke rasprave?
Vlade koje uvode ograničenja takve poteze uglavnom obrazlažu zaštitom određenih društvenih vrijednosti. Kritičari upozoravaju na slobodu vjeroispovijesti i pravo pojedinca da sam odlučuje o vjerskom izražavanju. Posebno pitanje nastaje kada se zaštita žena koristi kao argument za zakonsko određivanje onoga što žena smije ili ne smije nositi.
Tu se otvara i šira evropska dilema. Država može postaviti pravila za javne institucije, ali svako takvo ograničenje istovremeno ulazi u prostor individualnih prava. Granica između legitimnog javnog interesa i zadiranja u ličnu slobodu zato postaje predmet političke i pravne rasprave.
Slučajevi Francuske, Austrije i Italije pokazuju da iza sličnih političkih poruka ne stoje nužno isti zakoni niti isti razlozi. Francuska je pitanje pokrivanja lica vezala za svoj model sekularizma, Austrija je fokus stavila na školsku dob i maloljetnice, dok Italija najnoviju inicijativu povezuje sa širim pitanjem integracije.
Zbog toga je preciznije govoriti o različitim evropskim modelima regulisanja muslimanskog odijevanja nego o jedinstvenoj “zabrani hidžaba”. Ono što im daje zajedničku političku težinu jeste činjenica da se kroz odjeću vode rasprave o religiji, položaju žena, migracijama i ulozi države u javnom prostoru.
Za evropske političare to je tema koja istovremeno govori o identitetu i svakodnevnom životu. Za građane, međutim, ostaje konkretno pitanje koliko daleko država može i treba ići kada uređuje način na koji pojedinac iskazuje svoju vjeru.
Upravo će ta granica biti jedan od ključnih elemenata rasprave koja se sada nastavlja u Evropi: ko ima pravo da odlučuje o tome šta će ko nositi i na osnovu kojih kriterija.
Izvor: Stav.ba