Novinar i politički analitičar Almir Mehonić u tekstu objavljenom u sarajevskom sedmičniku “Stav” piše o jednom gotovo zaboravljenom pojmu iz tradicionalnog sandžačkog društva: muslihunima, ljudima čija je uloga bila da posreduju među zavađenima i ponovo uspostave mir. Povod za tekst bilo je potpisivanje Povelje o vraćanju jedinstva Islamske zajednice, 14. augusta 2026. godine u Novom Pazaru.
Kada je 14. augusta 2026. godine u Novom Pazaru potpisana Povelja o vraćanju jedinstva Islamske zajednice, u prvi plan prirodno su dospjeli predstavnici vjerskih struktura čija je podjela trajala od 2007. godine. Ipak, uz njih se u vijestima pojavila i jedna riječ koju mlađi čitalac, posebice van prostora Sandžaka, možda ranije nije ni čuo “muslihuni”.
Povelju su, uz predstavnike Islamske zajednice u Srbiji i Islamske zajednice Srbije, potpisali i predstavnici sandžačkih muslihuna, koji su tokom prethodnih mjeseci posredovali između strana i nastojali približiti njihove stavove.
Ali, ljudi koji su sjeli između dvije suprotstavljene strane nisu izmislili novu formu medijacije. Naprotiv, posegnuli su za obrascem koji je u Sandžaku postojao mnogo prije savremenih pravnih termina poput medijatora, arbitra ili posrednika. Muslihuni su se vratili poslu po kojem su dobili ime, da mire.
Ko su zapravo muslihuni?
U tradicionalnom sandžačkom društvu muslihuni su bili ljudi koji su posredovali među zavađenima. Nisu morali biti sudije, državni činovnici niti vjerski službenici. Njihova najveća legitimacija bila je drugačije prirode: morale su ih poštovati obje strane.
Birani su među ljudima čija je riječ imala težinu, uglednim domaćinima, trgovcima, prvacima, alimima i drugim pojedincima za koje se vjerovalo da neće zloupotrijebiti povjerenje koje im je dato. Upravo je to činilo muslihunstvo posebnom društvenom institucijom.
Državni sud može donijeti presudu i onda kada jedna strana odbija da je prihvati kao pravednu. Muslihun takvu moć nije imao. Njegova “presuda“ vrijedila je onoliko koliko je vrijedilo povjerenje koje su zavađeni imali u njega.
Zbog toga su za muslihuna bila važna tri nepisana pravila koja je sačuvalo sandžačko predanje: ne svrstavati se ni na jednu stranu, ne govoriti više nego što je potrebno i ne dozvoliti da riječ izgubi težinu.
Naizgled prosta lekcija, ali je ona zapravo početak, suština i kraj ovog drevnog sandžačkog zanata. Zaista se pravda ne može donijeti ako se muslihun svrsta na jednu stranu, jer je pravda neutralna. Mnogo priče devalvira rečeno, ali i ostavlja mogućnost da onaj koji mnogo govori može pogriješiti prije nego onaj koji malo govori. Dok metafora “bacanje riječi za vrata“ pokazuje bojazan da ljudi mogu izgovorenu riječ uzeti za neozbiljnu.
Muslihun je morao razgovarati sa svima, a ne pripadati nikome. Njegov cilj nije bio da iz spora izađe pobjednik, nego da iz njega izađu dvije strane sposobne da ponovo žive jedna pored druge. U sredinama u kojima su rodbinske, komšijske i porodične veze bile mnogo čvršće nego danas, takva uloga imala je naročit značaj. Spor dvojice ljudi često nije ostajao samo na njima. Mogao je postati sukob kuća, bratstava ili porodica, prenijeti se na sljedeću generaciju i od jednog incidenta napraviti dugogodišnje neprijateljstvo. Zato je zajednici bio potreban neko ko će stati između.
Riječ koja objašnjava instituciju
Sama riječ muslihun otkriva mnogo o porijeklu ove tradicije. Ona dolazi iz arapskog jezika, od korijena ṣ-l-ḥ (ص ل ح), iz kojeg je nastala čitava porodica riječi vezanih za mir, popravljanje i ponovno uspostavljanje dobrih odnosa.
Sulh označava mir, pomirenje ili nagodbu. Islah označava popravljanje stanja, otklanjanje razdora i dovođenje odnosa u red. Muslih je čovjek koji to čini, a muslihun njegova množina, odnosno oni koji popravljaju, izmiruju.
U toj jezičkoj nijansi možda se najbolje vidi razlika između običnog posrednika i tradicionalnog shvatanja muslihuna. Njegov zadatak nije samo da prekine svađu. On treba da popravi ono što je svađa pokvarila.
Zbog toga porijeklo muslihunstva nije moguće razumjeti samo kao lokalni sandžački običaj. Lokalna praksa razvijala se u širem kulturnom i civilizacijskom prostoru u kojem je mirenje među ljudima već imalo snažno etičko, društveno i pravno značenje.
Kur’anski korijen jedne društvene ideje
Riječ i ideja islaha pripadaju najstarijem sloju islamskog društvenog vokabulara. Posebno je zanimljiv deveti ajet sure El-Hudžurat: “Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih” (Korkut)
U njemu se ne govori o običnoj svađi dvojice pojedinaca, već o mogućnosti sukoba dvije skupine unutar iste zajednice. Treća strana pozvana je da interveniše i uspostavi mir među njima. Ako se sukob zaustavi, pomirenje mora biti učinjeno pravedno (“…onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista, pravedne voli.“)
Za razumijevanje muslihunstva važan je upravo taj društveni aspekt. Pomirenje nije predstavljeno samo kao privatna vrlina čovjeka spremnog da oprosti i da se miri. Postoji poziv i odgovornost trećih ljudi da se uključe kada sukob počne razarati zajednicu. Upravo na tom mjestu drevni pojam postaje začuđujuće savremen. Jer, današnjim jezikom rekli bismo medijacija. No, tradicionalni Sandžak imao je svoju riječ: muslihunstvo.
Zašto je upravo ova institucija uspjela tako dugo opstati u Sandžaku? Jedan od odgovora može se tražiti u različitim državnim uređenjima i političkim okolnostima kroz koje je Sandžak prolazio. Državne strukture pod čijom se vlašću ovo područje nalazilo često nisu bile blagonaklone prema bošnjačkom stanovništvu, zbog čega je ono bilo upućeno na vlastite mehanizme rješavanja sporova i očuvanja društvenog reda. U takvim okolnostima muslihunstvo je opstajalo kao svojevrsna vansudska institucija, utemeljena na autoritetu zajednice, običaju i potrebi za pomirenjem.
Sandžački muslihuni nisu uvijek mogli čekati državu, ni onu „svoju“, niti one koje su doživljavane kao prijateljske ili bratske. Suočeni s konkretnim sukobima i potrebom da se spriječi njihovo produbljivanje, uzimali su stvar u svoje ruke. Upravo je ta sposobnost zajednice da tamo gdje državne institucije nisu mogle, nisu htjele ili nisu uživale dovoljno povjerenja uspostavi vlastiti mehanizam posredovanja i pomirenja, jedan od mogućih razloga dugovječnosti muslihunstva kao vansudske institucije u Sandžaku.
Muslihuni nisu bili samo sandžačka posebnost
Muslihunstvo u obliku u kojem ga Sandžak pamti jeste dio njegove lokalne tradicije, ali posredovanje muslihuna nije bilo ograničeno na Sandžak. Osmanski sudski dokumenti pružaju veoma konkretne tragove.
U jednom carigradskom sudskom zapisu iz 1656–1658. godine navodi se spor oko velikog novčanog potraživanja. Nakon brojnih nesuglasica među stranama, u dokumentu doslovno stoji da su između njih posredovali muslihuni, nakon čega je postignuta nagodba. U drugom zapisu iz 1685–1686. riječ je o mnogo težem slučaju: čovjek je drugoga udario kamenom i izbio mu tri zuba. I tu se, nakon velikog spora, pojavljuju muslihuni, posreduju među stranama i dovode ih do sporazuma. Sačuvani dokumenti pokazuju posredovanje muslihuna i u bračnim i imovinskim sporovima, pa čak i u slučaju u kojem je nakon fizičkog napada došlo do gubitka trudnoće.
Muslihuni, dakle, nisu bili tek neobičan običaj jedne zabačene balkanske oblasti. Oni pripadaju mnogo širem osmanskom pravnom i društvenom svijetu u kojem je pored formalnog sudskog postupka postojala razvijena praksa sulha, odnosno sporazumnog okončavanja spora uz posredovanje ljudi kojima strane vjeruju. Tako se pred nama pojavljuje mnogo duži historijski kontinuitet.
Diplomatija malih sredina
Snaga muslihunstva nije počivala na kancelariji, pečatu ili uniformi. Počivala je na reputaciji.
Čovjek je mogao biti bogat, obrazovan ili politički utjecajan, a da ipak ne bude dobar muslihun. Da bi mogao ući u kuću zavađenih, morao je imati nešto što se nije moglo dobiti funkcijom, a to je povjerenje. Zato su muslihuni predstavljali svojevrsnu društvenu diplomatiju malih sredina.
Znali su kada treba govoriti, a kada šutjeti. Kome prvo otići. Čiji ponos ne treba povrijediti. Ko može popustiti, a da se to ne protumači kao poniženje. Kako pronaći formulu u kojoj nijedna strana neće dobiti sve što želi, ali će obje dobiti dovoljno da prestanu biti neprijatelji. U tome je vjerovatno i razlog zbog kojeg se institucija održala u kolektivnom pamćenju i djelovanju do današnjih dana.
Kada sud presudi, a spor ipak ostane
Savremena država ima institucije koje tradicionalno društvo nije imalo. Postoje sudovi, advokati, policija, javni bilježnici i zakonom uređeni postupci medijacije. Zbog toga bi se moglo učiniti da za muslihuna više nema mjesta. Ali sud i muslihun nisu nužno rješavali isti problem. Sud odgovara na pitanje ko je u pravu prema zakonu. Muslihun pokušava odgovoriti na drugo pitanje: kako će ovi ljudi živjeti jedni pored drugih kada se spor završi? U tome je možda najvažnija razlika. Presuda može završiti predmet, a da ne završi neprijateljstvo. Muslihunstvo je nastalo upravo u tom prostoru između prava i života.
Institucija koju vrijedi pamtiti
Narodi svoje nasljeđe obično traže u onome što se može vidjeti: starim kućama, tvrđavama, nišanima, rukopisima, nošnji, pjesmama i jeziku. Ali postoji i druga vrsta nasljeđa.
To su načini na koje je jedna zajednica uređivala odnose među svojim ljudima, sprečavala sukobe i pokušavala sačuvati vlastito unutrašnje tkivo.
Za Bošnjake Sandžaka muslihunstvo pripada upravo toj vrsti baštine. Njegovi korijeni vode prema islamskom pojmu islaha, tragovi se jasno vide u osmanskoj pravnoj praksi, a njegov lokalni oblik opstao je u Sandžaku dugo nakon nestanka Osmanskog carstva. Sada se, u sasvim drugačijim društvenim okolnostima, riječ ponovo pojavila tamo gdje je nekada imala najviše smisla, između zavađenih.
Možda zato muslihunstvo ne treba posmatrati samo kao relikt jednog prošlog vremena. Jer tehnologije se mijenjaju, države se mijenjaju, zakoni i institucije se mijenjaju, ali jedna ljudska potreba ostaje gotovo ista: kada dvije strane više ne mogu razgovarati jedna s drugom, potreban je neko kome će obje otvoriti vrata.
Sandžak je za takvog čovjeka odavno imao ime. Muslihun.
Izvor: Stav.ba