U današnje vrijeme sve je manje starih objekata koji opstaju, a globalizacija je dovela do širenja modernih trendova i kulture širom svijeta, što neminovono dovodi do gubitka tradicionalnih načina života i objekata koji su vezani za te tradicije.
Ipak, jedna od rijetkih kuća na prostoru Tutina koja opstaje više od jednog vijeka, je kuća porodice Hamzagić.
Kuća Hamzagića, koja se nalazi u samom centru grada, u najstarijoj ulici, koja nosi i naziv po osnivačima i prvim stanovnicima Tutina – Hamzagićima, sagrađena je davne 1908. godine.
Kako zbog svog historijskog i arhitektonskog značaja, tako i zbog svih predmeta i dokumenata koji se u njoj nalaze, kuća predstavlja jedno od najznačajnijih historijskih i kulturnih dobara Tutina.

Na većini starih slika koje prikazuju Tutin može se primjetiti ova kuća, pa tako i na najstarijoj slici Tutina koja svjedoči o vremenu iz 1916. godine, ova kuća je vidljiva i jedina sačuvana iz tog vremena.
Kuću je gradio efendija Šerif-aga Hamzagić (1861-1951), svojevremeno jedan od najuglednijih stanovnika Sandžaka, tutinski muftija i imam centralne dzamije u Tutinu.
Kuća Hamzagića je pozicionirana u centru grada
Reklo bi se da je odabiru lokacije gradnje kuće dat veliki značaj, jer se nalazi na pogodnom mjestu. Kuća je pozicionirana u centru grada, na svega tridesetak metara od rijeke Vidrenjak, na brdašcu uzdignutom 20 metra nadmorske visine u odnosu na rijeku, kako u slučaju poplava rijeka ne bi mogla naštetiti kući, a opet dovoljno blizu da se koriste sve njene pogodnosti.
Sa druge strane, kuće su se nalazile livade i brdo Gradac, koji je u to vrijeme bio bogat šumom. Šuma je bila u vlasništvu porodice Hamzagić koji su je u to vrijeme koristili za ogrjev.

Kompleks i arhiktektura kuće
Kuća Hamzagića, kao jedan od karakerističnih primjera bošnjačke gradske kuće, građena je iz više cjelina: Sama kuća kao centralni objekat, dvorište, pomoćni objekat i vodenica. Do današnjeg vremena sačuvana je samo centralna kuća.
Dimenzije kuće u osnovi su 11 metara sa 10 metara. Reklo bi se da se o svemu vodilo računa, tako da zidovi koji su okrenuti prema sjeveru, tj. hladnijim stranama, su znatno deblji (čak i preko 80 cm) dok su zidovi na osunčanim stranama nešto tanji.
Zidovi na prvom spratu su pravljeni od čistog kamena, a na drugom spratu od čatme (letve i malter). Građa za drveni dio kuće je nabavljena sa Borovog brda.

Centralni ulaz kuće kao i glavna soba okrenuti su prema jugoistoku, što je iz geogravskog položaja Tutina, pravac pema Meki (u to vrijeme se praktikovalo da lice kuće bude u pravcu Meke).
Kuća je koncipiriana tako da je organizovana sa prizemljem i jednim spratom. Temelji i prizemlje građeni su od kamena, a kao vezivo je korišten krečni malter. Nasuprot kamenu, drvo zadržava prirodan izgled i strukturu, kao konstruktivni elemenat i kao arhitektonski dekor.
Primjetno je da je kuća dobro osvijetljena i gotovo na svakom zidu ima nekoliko prozora. Prozori su drveni, na prizemlja su malobrojni manjih dimenzija, dok su na spratu brojniji i većih dimenzija.
Na prednjem jugoistočnom dijelu nalazi se ulaz koji drvenim stepeništem vodi do hodnika na spratu.
Tavanica je sastavljena od unakrsno postavljenih i učvršćenih greda sa prikovanim drvenim plafonom odozdo (šašovci). Ovaj element pored dekorativne funkcije preuzima dio naprezanja greda na pritisak i daje stabilnost.
Na kući dominira takozvana “Divanhana”, odnosno soba na gornjem spratu izgrađena od drveta. Divanhana u kući Hamzagića je jedna od rijetkih na ovim prostorima koja je sačuvala svoju autentičnost, koju karakterišu drveni zidovi, plafon i pod, stari drveni prozori za posebnim mehanizmom otvaranja i zatvaranja koji datira još od prije 100 godina.

To je soba sa pogledom na avliju koja je predstavljala dnevni boravak i u kojoj su ukućani najviše vremna provodili tokom toplih ljetnjih dana.
Na glavnim ulaznim vratima se nalazi mandal. Mandal, koji predstavlja drvenu gredu, dužine oko 2 metra služio je kao vrsta zaštite vrata od provalnika, na taj načnin što se postavi uz sama vrata sa unutrašnje strane. Sa obje strane madnala se stave metalni držači, koji štite da se mandal pomeri i vrata otvore.
Obzirom da je tokom svog postojanja kuća aktivno korištena, u više navrata je adaptirana i prilagođena uslovima života. Jedna od značajnijih adaptacija je urađena 1971. godine, kada je zamijenjen stari krov sa ćeremidom i urađen novi.

Kuća Hamzagića čuva značajan dio istorijskog i kulturnog dobra Tutina
Dokumenti stari više od 100 godina, koji su izloženi u kući, predstavljaju posebno bogatstvo.
Obzirom da je graditelj kuće, muftija Šerif-aga Hamzagić, obavljao više značajnih funkcija, mogu se naći i dokumenta koja svjedoče tim njegovim poslovima – od zvaničnih poslova tutinskog muftije i pozivna pisma za prisustvovanju skupovima tadašnje uleme u Bosni, do dokumenata o vjenčanju građana Tutina.
Veći broj starih knjiga, starih više od jednog vijeka, pisano je na staroturskom jeziku.

Također, brojni dokumenti svjedoče i o prvom hanu u Tutinu, moderno rečeno “motelu”, koji je porodica Hamzagić izdavala tadašnjim putnicima, prolaznicima ili doseljenicima u grad.
Poseban dio u kući pripada fotografskim radovima i aparatima Ferga Hamzagića, prvog fotografa u Tutinu. Veliki dio iz fotografske radnje nije sačuvan, ali ipak zubu vremena je odoleo fotografski aprata Canon proizveden oko 1930. godine, kao i brojni neočitni stari filmovi. Fergo Hamzagić je zaslužan za neke od najstarijih fotografija Tutina.

Jedan od značajnih stvari je i Kur'an star više od 100 godina, koji je pripadao Šerif-agi Hamzagiću, tadašnjem tutinskom muftiji i imamu centralne gradske džamije.
Zid u dnevnom boravku krasi slika stara više decenija, na kojoj se nalzi ispisan cio Kur'an sa svih 114 ajeta.
Jednu od soba u kući krasi stari televizijski aparat iz 1960. godine.

Kako kažu članovi porodice Hamzagić, televizor je u to vrijeme bio prava atrakcija i sa oduševljenjem su gledali skromni program koji se tada emitovao. Televizor je kupljen u Zagrebu i poklon je Sanije Hamzagić, koja je bila udata za čuvenog Dzemajla-agu Bošnjovića iz Novom Pazara.
Trenutni vlasnik kuće, Nedim Hamzagić, kaže da je u kući izraslo pet generacija Hamzagića, i da je i dalje u upotrebi i da vrši svoju funkciju.
Za sebe više voli da kaže da je trenuti korisnik kuće nego vlasnik, jer se drži stare maksime, “da sve što imamo naslijedili smo od predaka, a pozajmili od svojih potomaka”.

(Strogo je zabranjeno preuzimanje fotografija i dalja redistribucija bez dozvole redakcije portala Sandžačke i vlasnika autorskih prava, porodice Hamzagić iz Tutina)
Izvor: Sandzacke.rs