Postoje ljudi čiji život sam po sebi biva svjedočanstvo. Mula Ibrahim-ef. Makić, jedan od najčuvenijih imama Sjeničko-pešterske visoravni, bio je takav čovjek. Progonjen, suđen, tlačen, pritiskan da se pokori. Nikada nije.
Autor: Teufik Tahirbegović
Ibrahim-ef. Makić rođen je 9. decembra 1901. godine u Baćici kod Tutina. Prve pouke o islamu primio je od oca Mustafe, svršenika medrese u Đakovici. Stručni imamski ispit položio je s odličnim uspjehom pred komisijom u Novom Pazaru, a znanje nije zaustavio na tome. U vrijeme kada su knjige bile luksuz, a učenje privilegija, Ibrahim-ef. savladao je arapski, persijski, staroosmanski i albanski jezik. Govorio ih je tečno, čitao i podučavao.
Decenije u službi vjere i zajednice
Od rane mladosti Ibrahim-ef. je radio kao imam u Baćici i okolnim selima: Melajama, Cetanovićima i drugima. Od 1937. do 1943. godine predavao je u mektebu u Baćici, a od novembra 1958. do decembra 1978. godine obavljao je dužnost imama u Melajama, gdje je 1979. godine i penzionisan.
Kao dobar vaiz i mualim, podučio je islamu i Kur'anu stotine muslimanske djece, od kojih su mnogi kasnije završili medresu i islamski fakultet. Danas u Sandžaku rade imami koji su svoja prva znanja stekli pred njim. Vjersku pouku u džamiji u Melajama obavljao je čak 1959. godine, u doba kada je to bilo gotovo zabranjeno, kada je svaki korak prema džamiji bio pod budnim okom vlasti.
Čovjek koji nije potpisao dokument o skidanju zara i feredže
Komunistička vlast nije ga voljela. I nije krila to. Ibrahim-ef. je više puta suđen i osuđivan zbog vjere. Optuživan je za posjedovanje nedozvoljenog oružja. Proganjan. Nadgledan. Pritiskan sa svih strana, uključujući i doušnike koji su mu živjeli u komšiluku.
Ali najtvrdokornija bitka bila je ona oko potpisa. Vlast je tražila da potpiše dokument o skidanju zara i feredže. Odbio je. Jednostavno i jasno: odbio je. Uz sve pritiske, uz sve prijetnje, uz sve što je tadašnji sistem mogao staviti pred jednog čovjeka, Ibrahim-ef. Makić nije potpisao.
Svoju kičmu je savio samo pred Gospodarom svjetova.
Komunistički režim je proces ukidanja zara i feredže postavio kao apsolutni politički prioritet, a ne kao pitanje slobodnog izbora. Kada su državni organi pokrenuli masovne kampanje (kroz Front i AFŽ), a potom i zvanični Zakon o zabrani nošenja zara i feredže (1950), od vjerskih službenika (ulame) se ultimatno zahtijevalo da taj proces javno podrže i potpišu rezolucije.
Država je otpor akciji tretirala kao krivično djelo. Sam zakon je predviđao stroge kazne (uključujući prinudni rad i višegodišnji zatvor) za svakoga ko vrši “propagandu” protiv skidanja zara ili “zloupotrebljava vjerska osjećanja” da bi zadržao taj običaj. Za imama bi to automatski značilo hapšenje, montirani sudski proces i gubitak službe. Odbijanje potpisivanja značilo je direktno etiketiranje kao “neprijatelj države”, “reakcionar” i “kočničar progresa”.
Režim je planski koristio autoritet Islamske zajednice kako bi slomio otpor naroda. Da bi se izbjeglo potpuno uništenje institucija Islamske zajednice, tadašnje rukovodstvo je moralo proglasiti da pokrivanje lica “nije vjerski imperativ već običaj”, čime je stvoren ogroman unutrašnji pritisak na svakog pojedinačnog efendiju da potpiše dokumente
Učestvovao je i u odbrani Sjenice i Sandžaka kao zamjenik Hasan-age Zvizdića, ostavljajući trag ne samo na polju vjere nego i u najtežim historijskim trenucima svog naroda.
Muslihun i uzor Pešteri
Na Donjoj Pešteri Ibrahim-ef. Makić bio je poznat i kao muslihun, miritelj i savjetnik kojemu su se obraćali u sporovima i teškoćama. Krasile su ga hrabrost i mudrost, dvije osobine koje rijetko idu zajedno u vremenima pritiska.
Bio je oženjen Ibrimom, s kojom je Allah podario četiri sina i dvije kćerke. Sinovi: Smail, Jusuf, Salih i Selim. Kćerke: Šerifa i Selima. Sin Salih bio je do penzije imam džamije u Baćici, a naslijedio ga je unuk Fahrudin-ef., nastavljajući tako porodičnu tradiciju koja seže u dubinu generacija.
Odlazak dostojanstven kao i život
Mula Ibrahim-ef. Makić preselio je na ahiret 6. aprila 1993. godine. Ukopan je pored džamije u Baćici, u selu u kojemu je sve počelo.
Živio je i preselio dostojanstveno. Nije ostavio ni potpis koji se od njega tražio, ni sjenu na savjesti koja bi pokvarila ono što je gradio cijeli život. Iza njega ostao je Sandžak s imamima koji su učili pred njim, s džematima koje je odgojio i s prisjećanjem na čovjeka koji je znao gdje su granice između onoga što se može i onoga što se ne smije.
Izvor: Sandzacke.rs