Nakon povlačenja osmanske vojske, muslimansko stanovništvo Plava i Gusinja suočilo se s nasiljem crnogorskih vojnih i civilnih vlasti. Prema navodima iz historijskih izvora na kojima se zasniva ovaj tekst, uslijedila su ubistva, pljačke i prisilno pokrštavanje pod prijetnjom “smrti ili pokrštavanja”.
Prema tim podacima, ubijeno je više od 1.800 Bošnjaka i Albanaca, dok je oko 12.300 muslimana prisilno pokršteno. Imovina je pljačkana, kuće spaljivane, a vjerski objekti i mezarja skrnavljeni.
Oko 850 muslimana koji su odbili pokrštavanje odvedeno je u bukagijama na Previju kod Andrijevice, gdje su strijeljani. Na Racini, u današnjem centru Plava, 5. marta 1913. godine strijeljano je 12 plavskih prvaka, pred stanovništvom koje je bilo prisiljeno da uzvikuje “Živio kralj”.
Među odgovornima za nasilje navode se brigadir Avram Cemović, knez Arsenije Plamenac, kapetan Milivoje Dragović i Vukota Pantović. U provođenju represije učestvovali su i pripadnici vojnog suda, koji su odlučivali o sudbini ljudi optuženih za otpor.
Crnogorske vlasti pokušavale su nametnuti pravoslavlje i kroz obavezno nošenje kape s križem i četiri ćirilična slova “S”. U Gusinju je formiran i kraljevski vojni sud, a za njegovog predsjednika postavljen je hodža Hajro Bašić, koji je nakon pokrštavanja uzeo ime Balša Balšić.
Prisilno pokrštavanje i povratak islamu
Nakon strijeljanja na Previji uslijedilo je masovno prisilno pokrštavanje. Prema navodima iz teksta, taj proces provodila su 33 pravoslavna svećenika, predvođena protom Đorđijem Šekularcem, koji je kasnije izjavio da je pokrstio oko 12.000 muslimana.
U nastojanju da spasi stanovništvo, gusinjski kadija Šaban Musić izdao je u aprilu 1913. godine fetvu kojom je odobrio privremeno prihvatanje kršćanstva radi izbjegavanja smrti, uz mogućnost povratka islamu kada to okolnosti dozvole.
Musić je svoju odluku obrazlagao šerijatskim pravilom prema kojem je u slučaju neposredne smrtne opasnosti dopušteno formalno odreći se vjere, pod uslovom da ona ostane u srcu.
Da su se mnogi nakon prisilnog pokrštavanja vratili islamu svjedoči i izjava prote Šekularca u intervjuu za beogradsku “Politiku”. Na konstataciju novinara da su pokršteni muslimani sada kršćani, odgovorio je da su se ponovo vratili islamu, priznajući da nije znao šta im je u srcu.
O prisilnom pokrštavanju govori i anegdota o Ismailu Nikočeviću, koji je, čekajući u redu za krštenje, navodno požurivao svećenika riječima: “Pohitaj, pope, s tom vodicom, proći će mi podne-namaz”.
Tokom pokrštavanja zatvorene su sve džamije, a neke su pretvorene u štale. Za muslimansko stanovništvo Plava i Gusinja to je bio period progona u kojem je vjerski identitet bio izložen nasilju i prisili.
Izvor: Stav.ba