U srcu Turske, među selima u kojima se i danas čuvaju bosanski jezik, običaji i uspomene na Sandžak i Bosnu, živi i Refadija Ulukar, žena čija životna priča povezuje Rožaje, Novi Pazar, Travnik i Anadoliju.
Njena ispovijest svjedoči o sudbinama hiljada bošnjačkih porodica koje su tokom prošlog vijeka napustile rodni kraj, ali nikada nisu zaboravile svoje porijeklo.
“Moj otac Ibrahim Murić bio je iz Rožaja, a majka iz Drage kod Novog Pazara“, priča Refadija ispred porodične kuće u selu Aksiđin.
U Tursku je stigla kao dvogodišnja djevojčica, kada je njen otac odlučio napustiti tadašnju Jugoslaviju i sa porodicom započeti novi život.
“Nije bilo lako. Otac je radio teške poslove u željezari, mukotrpno zarađivao i od nule stvarao život za porodicu. Kupio je zemlju, napravio kuću i podigao nas petoro djece“, prisjeća se ona.
Posebnu simboliku nosi i priča njenog supruga, čiji je djed doselio iz Travnika. Kako kaže kroz osmijeh, u njihovoj porodici “spojili su se Bosna i Sandžak“.
Nakon udaje živjela je u blizini Istanbula, ali se njen suprug kasnije odlučio vratiti u selo svojih predaka. Iako joj u početku nije bilo lako da se privikne na seoski život, danas kaže da više nikada ne bi mijenjala mir koji tamo ima.
Tri godine sam se navikavala. Odrasla sam u gradu i radila u fabrici. Danas me neko pita bih li se vratila u Istanbul, ne bih“, govori Refadija.
Kaže da joj najviše znači sigurnost i bliskost među ljudima.
“Ovdje nema straha. Komšije su kao porodica. U Istanbulu zaključavaš vrata i opet živiš oprezno. Ovdje toga nema“, kaže ona.
Život joj nije bio lak ni kasnije. Ostala je bez supruga koji je prerano preminuo, ali danas s ponosom govori o djeci, unucima i slozi koju su sačuvali.
“Djeca su moje najveće bogatstvo. Slušamo jedni druge, poštujemo se i pomažemo. To je ono što čovjeku ostane“, kaže Refadija.
Iako je posljednji put u Sandžaku bila još kao djevojčica, kaže da nikada nije zaboravila kraj svojih roditelja. Posebno pamti priču koju je njen otac često prepričavao kako je prilikom odlaska u Tursku novac sakrio u njene dječije čizmice kako bi ga neprimjetno prenio preko granice.
Danas se u selima poput Aksiđina još uvijek mogu čuti prezimena Murić, Pilavović, Nurić i mnoga druga iz Sandžaka i Bosne. Uprkos decenijama provedenim daleko od zavičaja, njihovi potomci i dalje govore jezik svojih predaka i čuvaju uspomene na krajeve iz kojih su nekada krenuli prema Turskoj, prenosi Sandžak Danas.