Njegovim ubistvom nestala je posljednja prepreka planu Cvetković-Maček

0
802
blank

Mehmed Spaho je rođen u 13. marta 1883. godine u Sarajevu, od oca Hasana i majke Fatime. Otac mu je bio veliki poznavalac šerijatskog prava, te je poslove kadije obavljao u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. Odrastao je u porodici u kojoj je pored roditelja imao tri sestre i dva brata. Godine 1906. godine je diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beču. Krajem 1907. godine polagao je doktorski ispit a 7. februara 1908. godine je i službeno promoviran u doktora pravnih nauka.

Kada je 1910. godine u Sarajevu osnovana Trgovačko-obrtnička komora, Spaho je izabran za sekretara komore a 1914. godine izabran je u Gradsko vijeće Sarajeva, nakon što se njegov politički saradnik i prijatelj, Esad Kulović, povukao sa te funkcije.

Mehmed Spaho je bio prvi Bošnjak u Vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od trojice ministara iz BiH i to po etničko-vjerskom ključu. Spaho je također jedan od dva priznata zastupnika Jugoslavenske muslimanske organizacije među 11 Bošnjaka od 42 zastupnika Narodnog vijeća SHS za BiH. Jugoslavenska muslimanska organizacija je u to vrijeme smatrala da joj pripada 15 zastupničkih mjesta.

Potreba za osnivanjem bošnjačke političke stranke kulminirala je po završetku Prvog svjetskog rata, kad su se Bošnjaci, posebno zemljoposjednici, našli u veoma nezahvalnoj poziciji. Bošnjaci su u to vrijeme svoje političke stavove iskazivali u listovima Vrijeme i Jednakost. Posebno značajne figure okupljale su se oko lista Vrijeme. Među njima su bili dr. Mehmed Spaho, dr. Salih-beg Hrasnica i Sakib Korkut, koji su se u tekstovima bavili vrlo važnim nacionalnim pitanjima, poput jezika i države, pozivajući na demokratsko rješavanje političke situacije u zemlji.

U isto vrijeme, krajem decembra 1918. godine, u Tuzli je održan sastanak bošnjačkih prvaka ovog grada s tuzlanskim muftijom Ibrahim-efendijom Maglajlićem na čelu, s ciljem organiziranja jedinstvene bošnjačke političke organizacije. Intelektualci okupljeni oko Maglajlića i lista Vrijeme okupili su se 16. aprila 1919. i zajedno formirali političku stranku pod nazivom Jugoslavenska muslimanska organizacija. Za prvog predsjednika izabran je Maglajlić.

U martu 1921. godine, zbog potrebe srpskog bloka za glasovima pri donošenju ustava, JMO je formirala delegaciju za pregovore s Vladom. Nju su sačinjavali dr. Mehmed Spaho, dr. Hamdija Karamehmedović i Osman Vilović. Ta je delegacija 15. marta te godine sklopila sporazum s mandatarom Vlade Nikolom Pašićem, pri čemu se Pašić, pored očuvanja teritorijalne kompaktnosti Bosne i Hercegovine, obavezao i na osiguranje vjersko-prosvjetne autonomije.

Ovim sporazumom za JMO bila su otvorena vrata ka podršci ustavu, pa je u Skupštini glasano u prilog predloženom vrhovnom pravnom aktu Kraljevine SHS. Uvjet da se prilikom organizacije državne uprave u BiH moraju poštivati njene historijske granice, odnosno da će se očuvati teritorijalna kompaktnost BiH bio je ispunjen i definiran. Članom 135. Ustava Kraljevine SHS – koji je u historiji zapamćen kao “turski paragraf”, a kojim se, zapravo, određuje da BiH “ostaje u postojećim granicama” – dobijena je značajna bitka u korist bošnjačkog političkog faktora i bh. samobitnosti.

Nakon atentata u Skupštini, kojeg je 1928. godine izveo Puniša Račić, poslanik Narodne radikalne stranke (NRS) iz Crne Gore, kada je pištoljem ustrijelio poslanike Hrvatske seljačke stranke (HSS) Ivana Pernara, Đuru Basaričeka, Stjepana Radića, Pavla Radića i Ivana Granđu, nastupila je dotad neviđena kriza. Basariček i Pavle Radić podlegli su ranama već u Narodnoj skupštini, dok je Stjepan Radić u augustu 1928. godine od posljedica teškog ranjavanja umro u Zagrebu.

Politička situacija bivala je sve bremenitija zbog velikog hrvatskog nezadovoljstva. S druge strane, u Bosni i Hercegovini prilike su također postajale radikalnije zbog prvih općinskih izbora planiranih za septembar 1928. godine. U mnogim mjestima došlo je do saveza JMO s HSS-om čime je kod radikala izazvana negativna reakcija i stav o rađanju novog “katoličko-muslimanskog bloka”. Novouspostavljenim lokalnim savezima s HSS-om Spahin JMO uspio je prvi put dobiti gradonačelnike u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli i drugim mjestima s bošnjačkom većinom, a u kojima su od 1918. godine lokalnu vlast imali općinski komesari bliski Radikalnoj stranci.

blank

Revolt i bijes radikali su iskazali prvom prilikom. Tokom organiziranja obilježavanja desetogodišnjice ulaska srpske vojske u Sarajevo (5. novembar 1928) vrlo snažno naglasili su svoje nezadovoljstvo. U povicima su isticali značaj Sarajeva i BiH za srpski narod, odbacujući mogućnost obnove granice na Drini u bilo kojem obliku, čime su samo potvrdili kako se percipirao položaj Bosne u Kraljevini SHS.

Centralna ideja oko koje su okupljene radikalne skupine iz kasnih tridesetih i ranih devedesetih jeste stvaranje ‘Velike Srbije’ i brisanje granice na Drini u tome procesu.

Dok su politički prvaci u Zagrebu razmatrali mogućnost teritorijalnog uređenja u slučaju da Bosna i Hercegovina ne ostane jedinstvena, dotle je Milan Srškić u beogradskoj Politici eksplicitno zagovarao nestanak Bosne i Hercegovine eliminacijom JMO i Mehmeda Spahe. Stanje je kulminiralo time što je kralj Aleksandar odlučio preuzeti potpunu odgovornost uvođenjem Šestojanuarske diktature.

Donošenjem Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja, postavljen je 3. oktobra 1929. godine temelj novoj političkoj ideologiji – integralnom jugoslavenstvu. Shodno tome, promijenjeno je i ime države u Kraljevina Jugoslavija, s novim teritorijalnim uređenjem. Formirano je devet banovina, a Bosna i Hercegovina bila je podijeljena dominantno između Drinske i Vrbaske banovine (u kojima se formirala srpska većina), a Savska i Primorska banovina proširile su se na dijelove BiH nastanjene hrvatskim katoličkim stanovništvom.

Istovremeno je pokrenut proces implementacije Zakona o zabrani rada političkih partija, što je u BiH dominantno primjenjivano na bošnjački politički faktor, jer je jedna od odredaba nalagala zabranu političkih stranaka s vjerskim ili plemenskim obilježjem. Čitav proces gašenja zapravo je pokazao kako je JMO imala veoma lošu stranačku infrastrukturu. Stranačke aktivnosti vodile su se po privatnim kancelarijama, bez zapisnika i formiranja arhiva, a nerijetko takve lokalne organizacije nisu imale ni pečat.

Mehmed Spaho bio je označen kao opozicija kraljevoj diktaturi. Zbog indicija da spahinovci ne gledaju blagonaklono prema onome šta se pod diktaturom događa nad njima je uspostavljen policijski nadzor, koji je trajao godinama.

Krajem ramazana (januar 1933) u kući Vejsila Bičakčića sastavljena je rezolucija, poznata poslije kao Sarajevske ili Bajramske punktacije jer je narodu dijeljena za Bajram. Značaj ovih punktacija bio je veliki. Njima je JMO prvi put tokom diktature objasnila i predstavila vlastito stajalište o političkom stanju, a s druge strane postavljeni su i zahtjevi o položaju Bosne i Hercegovine u sklopu budućeg državnog preuređenja.

Punktacije su bile uspješno distribuirane među Bošnjacima, a režim je kažnjavao posjednike ovog dokumenta. Odnosi između opozicije na čitavom području Kraljevine Jugoslavije, a uslijed ovakvog razvoja, bili su narušeni. Posebno je JMO bila u određenoj stagnaciji, tako da je tek u drugoj polovini 1933. godine počela obnavljati kontakte, u prvom redu sa srpskom stranom. Ono što je sve okrenulo naglavačke bio je atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu oktobra 1934. godine.

Osnivanjem Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ), nakon atentata na kralja, Mehmed Spaho ulazi u Vladu Milana Stojadinovića kao ministar saobraćaja. Ključni uvjet za ulazak JMO-a u novu vladu i Jugoslavensku radikalnu zajednicu (JRZ) bio je vezan za jačanje islamske vjersko‑prosvjetne i vakufske samouprave koja je tokom diktature bila poljuljana.

blank

Spaho je od JRZ-a očekivao i zakonsko rješenje važnih vjerskih pitanja. Međutim, stvarni rezultat novog zakona bio je dominiranje Jugoslavenske muslimanske organizacije Islamskom vjerskom zajednicom, što se u konkretnom političkom kontekstu može tumačiti i kao jačanje bošnjačkog društveno-političkog tkiva.

Uprkos brojnim neslaganjima pri samoj izradi Zakona, 28. februara 1936. godine konačno je proglašena Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije. Pored ukidanja muftijstava i diobe na dva medžlisa (sarajevski i skopski), najznačajnija promjena bila je premještanje sjedišta reisul-uleme iz Beograda u Sarajevo. Donošenjem ovog, kako su ga zvali, Spahinog zakona, utjecaj JMO-a u strukturama IVZ-a postao je dominantan, a glavna osoba za provođenju reorganizacije bio je brat Mehmeda Spahe Fehim, budući reisul-ulema. JMO je, naravno, Zakon smatrao velikim dostignućem u osvajanju autonomije IVZ-a. Ipak, jasno je da je ova stranka njegovim usvajanjem potpuno utvrdila svoje položaje unutar IVZ-a, što je sankcionirano i Ustavom donesenim u oktobru 1936. godine.

Političko organiziranje oko IVZ-a primijetili i određeni srbijanski listovi, koji su potcrtali kako Spaho i JMO ovim vode proces koji će na kraju kulminirati pojavom želje za vlastitim nacionalnim obilježjem.

Ipak, na temelju kritike Spahine koncesije, kojom je u Zakon ušlo da se djecu podučava na državnom, a ne maternjem jeziku, čime su Albanci i Turci u skopskom medžlisu bili diskriminirani, Hakija Hadžić koncipirao je program svoje Muslimanske organizacije. “Fra Hakija”, kako je nazivan zbog promoviranja modernizma u ranijem periodu, Hadžić je uspio, unatoč ne baš sjajnoj poziciji, za svoju prohrvatsku stranačku akciju protiv JRZ-a pridobiti dio starije uleme koja je bila dijelom šestojanuarske uprave u IVZ-u, kao i skupinu mlađe uleme školovane na kairskom univerzitetu El-Azhar, čiji je lider bio Mehmed Handžić. Tu je bilo i novoosnovano društvo “El-Hidaje”, koje je, također, davalo podršku Hadžiću.

Ipak, Spaho se nije previše obazirao na Hadžićeve napade, tako da je već početkom 1937. godine pokrenuo raspravu o načinu sastavljanja kandidacionih lista na vakufskim izborima. Iako je muslimanska organizacija pokušala preko bivšeg reisa Čauševića destabilizirati utjecaj JMO. Džemaludin-efendija nije ušao u ovaj proces kao mogući kandidat. Time je, kada se gleda iz pozicije JMO-a, čitava priča uspješno završena, jer je lista koju je nosio Mehmed Spaho preuzela tijela IVZ-a.

To je rezultiralo postavljanjem Mehmedovog brata Fehima za reisul-ulemu. Fehim je imao skoro dvostruko više glasova od Ahmed-efendije Bureka, predsjednika Vrhovnog šerijatskog suda. Samo ustoličenje dovelo je do još jedne krize koja je značajan svjedok posljedica stavljanja Islamske vjerske zajednice pod kontrolu jedne političke opcije. Naime, reisul-ulema dao je prisegu pred vlastima u Beogradu (knez Pavle mu je lično čestitao), gdje je promoviran prije dodjele menšure. Mnogi uglednici i alimi zbog toga su govorili da je riječ o nelegalnom činu, tako da na ustoličenje upriličeno u Sarajevu nisu došli mnogi važni i istaknuti alimi.

Period poslije izbora bio je značajno određen zategnutim odnosima Srba i Hrvata. Knez Pavle slao je Mačeku vrlo jasne poruke da je došlo vrijeme rješenja političkih pitanja između Srba i Hrvata. Za provedbu plana odabran je Dragiša Cvetković. Novoformirana Vlada Dragiše Cvetkovića vidjela je Spahu na istoj ministarskoj poziciji, tako da u tom segmentu nije bilo većih promjena za lidera JMO-a. U Vladu je ušao i Džafer Kulenović, Spahin suradnik, i na određeni način zamijenio je dotadašnjeg drugog bošnjačkog člana Vlade Šefkiju Behmena. I Spaho i njegovi saradnici bili su svjesni da bi podjela Bosne, koja je postajala sve očitijom, značila i kraj za Bošnjake, tako da je njegov ured u Beogradu postao središte bosanske političke akcije.

blank

U jeku borbe da se spriječi negativan razvoj situacije, Mehmed Spaho je 29. juna 1939. godine nađen mrtav u apartmanu beogradskog hotela “Srpski kralj”. To je bio veliki udarac i Bošnjacima i Bosni i Hercegovini, koji je olakšao potpisivanje Sporazuma Cvetković-Maček 29. augusta 1939. godine. Sporazumom je formirana i Koaliciona vlada, u kojoj je Maček postao potpredsjednikom. Formirana je i administrativna jedinica Banovina Hrvatska, koja je duboko zadirala u teritoriju Bosne i Hercegovine.

Oni koji vjeruju u ubistvo, piše Husnija Kamberović u knjizi Hod po trnju, navode da je glavni naručitelj bio knez Pavle, koji je smatrao da je Spaho prepreka za sporazum Cvetković-Maček o podjeli Bosne i Hercegovine. “Dopisnik istanbulskog lista Džumhurijet Mehmed Sulejmanpašić objavio je 5. jula 1939. sumnju da je Spaho otrovan, argumentirajući to i stavom šefa beogradske policije Dragog Jovanovića, koji je sve vrijeme bio u sobi sa Spahinim tijelom, istjerujući svakog ‘koji se zadržavao više od pola minute’”, navodi Kamberović.

U ozračju strepnje, nakon smrti lidera Mehmeda Spahe, Džafer Kulenović odlučio je jasno progovoriti o Sporazumu. Njegovo traženje autonomne Bosne i Hercegovine i insistiranje na njenoj nedjeljivosti naišlo je na jednoglasnu podršku Bošnjaka.

Članovi Spahine porodice i najbliži saradnici smatraju da je Spaho bio otrovan, da bi se uklonio kao moguća prepreka sporazumu Cvetković-Maček. Mehmed Spaho je imao dosta političkih neprijatelja. Prije same smrti, na njega su pokušana tri atentata, dok je, kako se navodi, četvrti pokušaj ipak bio uspješan.

Spahin mezar nalazi se u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.

Izvor: Stav.ba