Na konferenciji za novinare održanoj 25. juna 2020. godine, nakon završenih izbora, predsjednik SDA Sandžaka Sulejman Ugljanin predstavio je rezultate i poručio da autonomija Sandžaka u formi specijalnog statusa mora biti minimum političkih zahtjeva na svim budućim izborima u Sandžaku.
Ugljanin je tada kazao da je SDA Sandžaka na izbore izašla s jasnim programom koji je, osim autonomije Sandžaka, obuhvatao priznavanje Bošnjaka kao naroda s državotvornim i konstitutivnim statusom u Srbiji, kao i proporcionalnu zastupljenost Bošnjaka u pravosuđu, policiji i drugim javnim službama.
Prema njegovim riječima, taj program podržala su najmanje 20.554 birača, što je ocijenio kao ozbiljnu podršku i obavezu za nastavak političke borbe.
“Od sada, od ovih izbora, autonomija Sandžaka je donja crta za sve stranke na svim budućim izborima u Sandžaku”, poručio je Ugljanin.
Govoreći o neriješenim političkim i teritorijalnim pitanjima na Balkanu, naveo je da među njima ostaju status Sandžaka i bošnjačkog naroda, odnosi Srbije i Bosne i Hercegovine, kao i odnosi Srba i Bošnjaka. Najavio je i nastavak razgovora s političkim partnerima i, kako je rekao, prijateljima Sandžaka u Beogradu, Podgorici, Sarajevu i Briselu.
Šest godina kasnije, ova izjava otvara pitanje koje SDA Sandžaka duguje svojim biračima: koliko je autonomija Sandžaka, tada predstavljena kao neupitna politička granica, i dalje prisutna u djelovanju stranke?
U javno dostupnim predstavljanjima aktuelnog predizbornog programa autonomija se ne ističe na način na koji je to činila 2020. godine. Umjesto nje, u prvi plan dolaze druge teme i politički prioriteti. To samo po sebi ne dokazuje da je SDA formalno odustala od autonomije, ali opravdano otvara pitanje zašto zahtjev koji je godinama bio jedna od okosnica njenog političkog identiteta danas nije jednako vidljiv.
Ugljanin je 2020. godine autonomiju i rješavanje statusa Bošnjaka predstavljao kao minimum potreban za njihov politički opstanak i ravnopravnost. Zato pitanje ne bi smjelo ostati na nivou političkog podsjećanja: je li SDA Sandžaka odustala od autonomije ili je i dalje smatra svojim strateškim ciljem?
Ako nije odustala, onda bi trebala objasniti na koji način namjerava ostvariti specijalni status Sandžaka i na čiju podršku računa. Posebno je važno razjasniti kako bi se takav cilj mogao uskladiti s eventualnom saradnjom sa strankama koje ne podržavaju taj zahtjev.
Politička koalicija nije razmjena poklona. Stranka koja u parlament ulazi s nekoliko mandata ima ograničenu pregovaračku snagu, a mogućnost da nametne krupne ustavne i zakonske promjene zavisi od odnosa snaga, političkih dogovora i spremnosti partnera da takve promjene podrže. Zbog toga birači imaju pravo znati da li SDA autonomiju postavlja kao stvarni uslov političke saradnje ili je riječ o cilju koji ostaje u programu, ali se u pregovorima može potisnuti u drugi plan.
Ako je, pak, stranka promijenila politiku i odustala od tog zahtjeva, onda je dužna to otvoreno saopćiti svojim biračima. Takva promjena ne bi smjela ostati skrivena iza općih formulacija o nacionalnim interesima, razvoju Sandžaka ili izboru političkih partnera.
Pred izbore 25. oktobra, pitanja za SDA Sandžaka zato su jednostavna: je li autonomija Sandžaka i dalje njen strateški cilj? Ako jeste, na osnovu čega očekuje da će ga ostvariti i hoće li taj zahtjev biti uslov eventualne koalicije? Ako više nije, zašto to otvoreno ne kaže biračima?
Dok jasnog odgovora nema, ostaje prostor za sumnju da je očuvanje mogućnosti povratka u vlast postalo važnije od zahtjeva koji je Ugljanin prije šest godina nazvao “donjom crtom“ za sve buduće izbore.
Izvor: Sandzacke.rs
