Dok je Sarajevo bilo pod svakodnevnim granatama, a borbe za svaku kotu iznad grada vođene gotovo bez predaha, grupa djevojaka i žena iz Pofalića odlučila je učiniti ono što je u ratnim okolnostima bilo izuzetno. Obukle su uniformu, prošle vojnu obuku i otišle na prvu liniju.
Autor: Teufik Tahirbegović
U augustu 1992. godine u Pofalićima je osnovana četa djevojaka pod nazivom “Plave ptice”, kojom je komandovala Sabaheta Ćutuk. Jedinica je djelovala u sastavu Pofalićkog odreda Armije Republike Bosne i Hercegovine, a njene pripadnice ostale su posebno upamćene po učešću u borbama na Žuči, jednom od najtežih sarajevskih ratišta.
Za mnoge od njih rat nije bio samo pitanje odbrane vlastitog doma. Bio je to trenutak u kojem su odlučile stati u istu liniju sa muškarcima koji su branili grad.
“Plave ptice” nisu bile usamljena pojava. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu žene su se uključivale u različite jedinice Armije RBiH, od izviđačkih i diverzantskih do specijalnih formacija. Neke su preživjele rat, neke su ostale ratni vojni invalidi, a neke su svoje živote završile na prvim linijama.
Među ženama koje su za doprinos odbrani Bosne i Hercegovine odlikovane “Zlatnim ljiljanom” bile su i Fadila Porčić, Dževada Tataragić, Zlata Gazibara i Aida Zuko.
Fadila Porčić iz Bosanskog Petrovca bila je pripadnica Specijalne jedinice “Tigrovi” Petog korpusa Armije RBiH. Kao diverzantkinja pet puta je ranjavana i iz rata je izašla sa 17 gelera.
Dževada Tataragić iz Foče bila je pripadnica Diverzantsko-izviđačkog odreda “Fikro” 4. motorizovane brigade. U ljeto 1993. godine učestvovala je u izvlačenju ranjenih saboraca iz neprijateljske dubine podno Igmana. U toj akciji ostala je bez ruke. Danas je stopostotni ratni vojni invalid.
Zlata Gazibara, porijeklom iz Starog Majdana kod Sanskog Mosta, od 2000. godine živi u Sloveniji, dok je Aida Zuko ostala u Sarajevu. Njihove poslijeratne sudbine razlikuju se, ali ih povezuje činjenica da su kao žene u ratu preuzele uloge koje su tada, ali i dugo nakon toga, često bile vezivane gotovo isključivo za muškarce.
Ipak, među ratnim pričama o ženama koje su branile Bosnu i Hercegovinu posebno mjesto zauzimaju i one koje nisu dočekale kraj rata.
U Vlasenici se i danas govori o hrabrosti Dženaide Topčić. U borbu je stupila nakon što joj je poginuo vjerenik. Poginula je 2. jula 1992. godine od granate, tokom velike neprijateljske ofanzive na Gradačac.
Nermana Planja ostala je upamćena kao prva žena-šehid Sarajeva. Poginula je 8. maja 1992. godine u pokušaju oslobađanja Mrkovića.
Priča o “Plavim pticama” zato nije samo priča o jednoj četi osnovanoj u Pofalićima. Ona je dio šire, često nedovoljno ispričane historije žena koje su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu izašle izvan tradicionalnih ratnih uloga i našle se u uniformi, na prvoj liniji, među izviđačima i diverzantima.
Neke su preživjele sa teškim ranama i trajnim invaliditetom. Neke su svoje živote nastavile daleko od Bosne i Hercegovine. Neke su ostale u Sarajevu, Bihaću i drugim gradovima. A neke nisu dočekale ni kraj 1992. godine.
Njihova imena ostala su zapisana u ratnoj historiji Bosne i Hercegovine, ali i u sjećanju ljudi koji su sa njima dijelili rovove, akcije i najteže dane. “Plave ptice” iz Pofalića bile su među njima. Djevojke koje su, kada je Sarajevo bilo pod opsadom, odlučile da ne budu samo posmatračice rata nego njegove učesnice u odbrani vlastitog grada i zemlje.
Izvor: Sandzacke.rs