Podgorica, osim svojih građevina, spomenika i modernih trgovina, čuva ljude – najdragocjeniji resurs njene prošlosti i budućnosti. Na obalama Morače i Ribnice, gje priče rijeka susreću duh Stare varoši, rodio se Abdulah-Bato Abdić – publicista, hroničar i čuvar duše Podgorice. S ljubavlju prema svom gradu, Abdić je pretočio bogatu prošlost i legende u priče koje čuvaju identitet Stare varoši za generacije koje dolaze.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Abdulah-Bato Abdić je, vođen neiscrpnom ljubavlju prema svom gradu, uspješno pretočio bogatu historiju, stara predanja, ali i brojne historijske činjenice i uspomene Stare varoši u priče koje odišu ljepotom i nostalgijom.
Njegova misija da sačuva duh vremena, detalje iz svakodnevnog života i neprolaznu vrijednost arhitekture prošlih vjekova rezultirala je stvaranjem vrijednih publicističkih radova i knjiga. Kroz svoje djelo, Abdić je uspio oživjeti prošlost, osiguravajući da dragocjeni fragmenti identiteta Podgorice ostanu sačuvani za buduće generacije. Njegove priče i zapisi nisu samo hronike, već živa slika, ali i eho prošlih vjekova, koje čine njegove priče nezaobilaznim svjedocima kulturnog blaga Stare varoši.
Šeher-sevdah: Duhovna dimenzija Podgorice i Stare varoši
Podgorica, Stara varoš ispod Ljubovića, nosi pečat jedinstvene prošlosti koja se kroz vjekove oblikovala kroz suživot pravoslavaca i muslimana. Ovaj grad je mjesto gdje su se gradile zajedničke vrijednosti, očuvala duhovnost i razvijala kultura ispod krošnji smokava i uz zvuke sevdalinki. Abdulah-Bato Abdić ostavlja neizbrisiv trag bilježeći te trenutke, stare sokake, džamije i kule, sve ono što je činilo srce Stare varoši. Abdić neumorno zapisuje i objavljuje priče o Podgorici kakva je nekada bila – šeher ispunjen zvucima života, pjesmama, pričama i legendama. Podgorički šeher-sevdah predstavlja jedinstveni spoj orijentalnih i mediteranskih uticaja. Abdić ga opisuje kao duhovnu komponentu koja otkriva dušu svakog Podgoričanina. Pjesme i priče sačuvane kroz generacije nisu bile samo izrazi tuge i čežnje, već i način da se prigrli život i poveže sa zajednicom. Sevdalinke koje su odzvanjale sokacima Stare varoši nisu bile obična zabava.
One su bile ispunjenje društvene potrebe za izražavanjem emocija, za dijeljenjem radosti i tuge. Svaka avlija, svaki pendžer, svaka kaldrma i rijeke nosile su priče o životu, ljubavi i patnji. Podgorica, sa svojim hamamima, mlinovima, kamenim mostovima i bunarima, bila je pjesma u kamenu. Visoki zidovi avlija skrivali su intimu porodičnih života, dok su zajednička okupljanja i druženja u avlijama postavljala temelje kulture poštovanja i zajedništva. Abdić nas podsjeća da je svaki detalj – od đulistana do Sahat-kule – bio dio složene priče Podgorice, priče koja nas i dalje sve povezuje i veže. Abdulah-Bato Abdić svojim zapisima ostavlja ne samo trag o staroj Podgorici, već i podsjeća na univerzalne vrijednosti koje nas vežu za prošlost.
Njegov rad je most između generacija, priča o životu koji je nekada bio i nasljeđe za buduće naraštaje da očuvaju ono što čini suštinu njihovog identiteta. Kroz Glavatovića džamiju, sevdalinke i sokake Stare varoši, Abdić nam pokazuje da je Podgorica bila i ostala šeher – grad ljubavi, suživota i kulturnog blaga, mjesto koje zaslužuje da se o njemu govori i pjeva. Podgorica kakvu je opisao Abdić možda više ne postoji u svom izvornom obliku, ali kroz njegove zapise, slike prošlosti oživljavaju, podsjećajući nas na ljepotu grada koji je bio i na vrijednosti koje bismo trebali njegovati i danas. “Lijepa li si, šeher Podgorice, da te ljepše na daleko nema“ – poruka je koja ostaje upisana u srcima svih koji čuvaju sjećanja na ovaj grad.
Glavatovića džamija – simbol nestale osmanske arhitekture
Podgorica, Stara varoš na obalama Ribnice i Morače, bila je vjekovima dom harmoničnog suživota različitih kultura, vjera i običaja. Njena historijska i kulturna baština bila je u velikoj mjeri oblikovana osmanskim uticajem, vidljivim u arhitektonskim draguljima, pričama i običajima koji su oblikovali identitet grada. Abdulah-Bato Abdić, hroničar i čuvar uspomena na staru Podgoricu, svojim radom oživljava slike prošlosti, posebno kroz tekst “Podgorička Tadž Mahal – Glavatovića džamija“, kojim ukazuje na značaj osmanske arhitekture i njenog gubitka.
Glavatovića džamija, podignuta krajem XIX vijeka, predstavljala je jedno od najvažnijih obilježja stare Podgorice. Nazvana po vakifu Jusuf-begu Glavatoviću, džamija nije bila samo mjesto molitve, već i centar okupljanja i obrazovanja mještana. Kroz priču o Turkuš-paši, koji je u znak zahvalnosti za sahranu svoje kćeri dogradio džamiju i podigao minare, Abdić ukazuje na univerzalne vrijednosti ljubavi, poštovanja i bogobojaznosti koje su prožimale živote ljudi tog doba.
Džamija je bila prepoznatljiva po elegantnom minaretu, izrađenom od fino tesanog kamena, ukrašenom prelijepim stalaktitima. Kompleks je uključivao mekteb i medresu, pružajući obrazovanje i čuvajući tradiciju mjesne muslimanske omladine. Njena arhitektonska grandioznost i simbolika učinile su je „draguljem u kruni“ osmanske Podgorice. Minare, koje je dominiralo prostorom, činilo se “kao spušteno sa neba“, što dodatno oslikava duhovnu komponentu ove građevine.
Glavatovića džamija, pored toga što je bila religiozni objekat, bila je i simbol zajedništva. U njenim prostorijama organizovane su manifestacije koje su doprinosile očuvanju kulturnog identiteta zajednice. Društvo “Gajret“ koristilo je džamiju kao mjesto okupljanja i proslava, jačajući veze među ljudima različitih vjera i običaja. Kroz legende i priče o džamiji, Abdić nas podsjeća na širi značaj ovih objekata – njihovu ulogu u oblikovanju kolektivne svijesti i identiteta. Tokom Drugog svjetskog rata, džamija je ozbiljno oštećena, a njeno minare porušeno nakon oslobođenja grada. Ovaj tragični čin simbolizira gubitak ne samo vjerske građevine, već i kulturnog i duhovnog nasljeđa Podgorice. Abdić kroz svoj tekst evocira osjećaj nostalgije i tuge zbog uništenja ovih dragocjenih simbola prošlih vremena.
Abdulah-Bato Abdić, svojim neumornim radom, ne samo da čuva uspomene na staru Podgoricu, već i podsjeća na važnost osmanske arhitekture kao integralnog dijela kulturne baštine. Njegov tekst o Glavatovića džamiji otkriva ne samo njenu historijsku i arhitektonsku vrijednost, već i njenu ulogu u oblikovanju kulturnog pejzaža grada. Kroz priče o džamijama, Sahat-kuli i sevdalinkama, Abdić nas vraća u vrijeme kada su Podgoričani živjeli u skladu sa sobom i svojim komšijama, čuvajući vrijednosti zajedništva i poštovanja.
Podgorica kakvu je opisao Abdić možda više ne postoji u svom izvornom obliku, ali kroz njegove zapise, slike prošlosti oživljavaju, podsjećajući nas na ljepotu