Nova pjesnička zbirka “Susretnici“ Adnana Pepića, objavljena u izdanju Avlije, predstavlja značajan trenutak u književnom razvoju ovog autora koji se do sada oglašavao kroz časopise poput Sent i Novi mostovi, kao i kroz nagrađivane pjesme na regionalnim konkursima.
U razgovoru za časopis Avlija, Pepić otvara intiman uvid u proces nastanka knjige, poetske opsesije i tematske slojeve koji obilježavaju njegovu prvu zbirku, od ličnih susreta i unutrašnjih preispitivanja, do ratnih iskustava i šireg civilizacijskog bola savremenog svijeta.
Govoreći o trenutku kada knjigu prvi put drži u rukama, Pepić kaže:
“Pisanje pjesama je proces dugoga nastajanja, ponekad mi se čini i predugoga, ali uprkos tome, dok sada držim svoju prvu knjigu u rukama osjećam jednu posebnu vrstu sreće i zadovoljstva, koje je još jače jer sam konačno skupio hrabrost da sve ono što je godinama nastajalo samo za mene podijelim sa drugima, prije svega sa čitaocima, uz onaj tihi strah kako će sve to biti prihvaćeno, ali i sa mnogo većom radošću što je knjiga konačno izašla iz štampe.“
Pepić se u razgovoru vraća i samim počecima pisanja, koje veže za srednjoškolske dane, kada se, kako kaže, u njemu „počelo taložiti ono neizrečeno“:
“Počeci moga pisanja vezani su za vrijeme srednje škole, tada sam, kao i mnogi drugi, počeo da zapisujem ono što se u meni gomilalo, a taj odnos olovke i papira bio je i ostao nešto tajnovito, jer se tu otvaraju skrovite riječi koje se talože duboko u čovjeku i koje sve češće traže da izađu van, kao da im je unutra postalo tijesno i kao da traže svoj prostor u jeziku.“
O samom procesu oblikovanja jezika dodaje:
“Nije svaka riječ odmah za upotrebu, svakoj riječi treba tražiti njeno mjesto pored drugih riječi, treba joj omogućiti da se uklopi, da ne naruši sklad, da ne oduzme prostor drugim riječima, nego da zajedno sa njima gradi smisao, jer tek tada nastaje pjesma koja ima i težinu i ljepotu u izrazu.“
“Susretnici“ kao višeslojni prostor susreta
Objašnjavajući naslov zbirke, Pepić ga vidi kao kompleksnu mrežu odnosa i iskustava:
“Naslov ‘Susretnici’ je plod različitih susreta, prije svega susreta mene sa samim sobom, sa onim mlađim ja iz ranijih godina i ovim sadašnjim, zrelijim čovjekom, ali i susreta mene sa drugim ljudima, kao i drugih ljudi sa mnom, zatim susreta različitih svjetova, ovog i onog nepoznatog, ali ipak nekako prisutnog i očekivanog, kao i svih mogućih unutrašnjih i spoljašnjih susreta koji se prepliću u životu i jeziku.“
Posebno naglašava i društvenu i etičku dimenziju zbirke:
“U ovoj knjizi se može naći i nekoliko pjesama o Gazi, i to je također jedan od tih susreta, susret sa patnjom drugog čovjeka, sa bolom koji nije moj, ali koji osjećam kao svoj, i kroz koji pokušavam da razumijem koliko tuđa bol utiče na moj unutrašnji mir i na mir svih nas zajedno.“
Na kraju poentira:
“Zato su Susretnici zapravo moj prvi pravi susret sa čitaocima, i nadam se da će i oni u toj knjizi pronaći svoje vlastite susrete.“
Kako je rekao, cijela zbirka je, u suštini, jedan veliki prostor susretanja.
Poezija kao borba sa riječima i stalno prepravljanje
Govoreći o načinu na koji nastaju pjesme, Pepić opisuje dug i zahtjevan proces rada:
“Kod mene pjesma najčešće krene spontano, kao neko iznenadno prelijevanje nagomilanih misli na papir, ali kasnije dolazi onaj mnogo teži dio, a to je dug proces dorađivanja, jer riječi odjednom navale, svaka bi htjela u pjesmu, svaka se bori za svoje mjesto, a ne može svaka ostati.“
O taj proces kaže i sljedeće:
“Onda počinje prava borba, hrvem se sa riječima, nekada do iznemoglosti, i ja i one, i nijedna strana ne odustaje lako, pa onda nad svakom riječju, nad svakim slovom bdijem, vraćam se, preispitujem, zamjenjujem, premještam, sve dok ne osjetim da je to neki približan sklad, iako ni tada nikada nisam sasvim siguran da je to konačno. Prve verzije pjesama su uvijek sirove, one su samo početak puta, a do neke ozbiljnije pjesme dolazi se dugim, često vrlo teškim putevima, koji nisu ni laki ni ravni, ali su jedini mogući.“
Rat, Gaza i etika pisanja
Govoreći o iskustvu rata, Pepić naglašava da je to trajna pozadina njegovog i generacijskog iskustva:
“Nažalost, moj život, kao i životi svih nas, odvijali su se u vremenu ratova, a onaj koji je na nas ostavio najdublji trag jeste rat u Bosni, koji smo osjetili i lično i kroz ljude koji su dolazili u naše sredine, pa su tako skoro svaka kuća u Rožajama tada imala po neku porodicu iz Bosne, i to je bio trenutak kada se pokazalo i koliko čovjek može biti čovjek.“
O savremenim ratovima dodaje:
“Danas svjedočimo ratovima koji se često vode iz nekih zatvorenih prostora, iz soba punih ekrana, i u kojima dolazi do izražaja golema moć jačega, dok se slabiji sve više brišu iz vidokruga, i u takvom svijetu nepravde čovjek ne smije ostati nijem.“
Zbog toga u zbirci postoji i pjesnički odgovor na Gazu:
“Zato sam u ovoj zbirci uvrstio i pjesme posvećene Gazi, jer sam osjećao da je to najmanje što mogu uraditi, da kroz riječ pokušam da izrazim odnos prema toj patnji, iako sam svjestan da je to vrlo malo u odnosu na ono što se tamo dešava.“
I dodaje jednu od najtežih misli:
“Sve mi se čini da smo danas svi, na neki način, pogođeni tom nepravdom i da smo svi na neki način ranjeni.“
Sandžak kao tihi identitet poezije
O prostoru Sandžaka govori kroz slojevitu kulturnu sliku:
“Sandžak nije samo geografska riječ, to je prostor različitosti, prostor u kojem se prepliću historija, kultura, religija i različita iskustva ljudi koji u njemu žive, i upravo ta slojevitost ga čini posebnim i teškim za jednoznačno definisanje.“
O svom odnosu prema tom prostoru kaže:
“Iako se to možda ne vidi odmah u mojoj poeziji, Sandžak je duboko prisutan kroz način na koji razmišljam, kroz slike koje nosim iz djetinjstva, kroz rijeke, brda i ljude koje sam tu upoznao, i on je na neki način uvijek tu, čak i kada nije direktno imenovan.“
Kako je rekao, identitet se ne mora imenovati da bi postojao.
Avlija kao prostor života i razgovora
Govoreći o pojmu avlije, Pepić ga tumači kao intimni i društveni prostor:
“Avlija je za mene prostor topline, prostor u kojem čovjek može da se odmori, da razgovara, da razmišlja, ali i da primi drugog čovjeka, jer u avliji se uvijek odvija neki oblik susreta, i ona je zato mnogo više od fizičkog prostora.“
I dodaje:
“Meni je nezamisliva kuća bez avlije, jer onda ta kuća gubi nešto svoje najvažnije, kao da joj je oduzeto srce, i zato avliju doživljavam kao mjesto koje čuva čovjeka i njegovu bliskost sa drugima.“
Govoreći o budućem radu, Pepić potvrđuje da se proces stvaranja ne zaustavlja:
“Nove pjesme stalno dolaze, one su stalno prisutne, nekada ih zadržim u sebi, a nekada ih pustim na papir, i onda počinje nova borba i novo preispitivanje.“
Kako je rekao, u planu je i nova knjiga:
“Ako bude zdravlja, planiram da uskoro počnem sa pripremom nove zbirke, jer materijala ima, samo ga treba još oblikovati i doraditi, i nadam se da će svaka nova knjiga biti bolja od prethodne.“
Biografija
Adnan Pepić rođen je 1970. godine u selu Zloglavlje, opština Rožaje. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u rodnom gradu. Studije orijentalistike započeo je u Sarajevu, ali ih je zbog rata morao prekinuti. Nakon toga odlazi u Tursku gdje nanovo upisuje studije arapskoga jezika i književnosti.
Nakon završenih studija upisao je posdiplomske studije koje je uspješno završio na odsjeku Opšta historija Turaka. Započeo je rad na Istorijskom institutu Crne Gore u Podgorici, gdje je radio oko deset godina. Tada se bavi historijom Crne Gore u osmanskome periodu i objavio je nekoliko značajnih naučnih radova koristeći izvornu osmansku građu.
Pjesništvom se bavi od srednjoškolskih dana, ali tada samo za sebe. Odnedavno i za druge. Ovo mu je prva zbirka pjesama. Dobio je 3. nagradu na regionalnom konkursu časopisa “Avlija“ za najbolju poeziju za 2025. godinu. Do sada su mu pjesme objavljene u časopisu “Sent” (Novi Pazar) i “Novi mostovi” (Rožaje).
Izvor: Avlija