Ima u bosanskohercegovačkoj povijesti kuća čija su imena, poput amaneta, generacijama putovala iz popisa u popis, iz tvrđave u tvrđavu, iz divana u divan. Jedna od njih, možda i najznamenitija, dobila je napokon svoju monografiju. Dževad Drino, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, objavio je u vlastitoj nakladi knjigu Sulejmanpašići – Povijest bosanske vezirske porodice, djelo koje se čita s dvostrukim užitkom, kao povijesna studija i kao romaneskna pripovijest o usponu i padu jedne bošnjačke dinastije.
Drino, rođen u Bugojnu 1957, autor je koji se temi prilagao cijelim životom. Još je kao postdiplomac branio magistarski rad o nahiji Uskoplje u osmanskom razdoblju 1463–1878, da bi 2007. doktorirao na elementima rimskog prava u trgovačkom i rudarskom pravu srednjovjekovne Bosne. Potpisao je niz udžbenika, od Istorije pravnih institucija do Komparativne pravne historije i Balkana, državnopravne historije. Ta pravno-historijska formacija u knjizi o Sulejmanpašićima je bitna jer o toj znamenitoj porodici piše kao čovjek koji razumije kako se moć legalizuje, nasljeđuje i gubi.
U podužem, toplom predgovoru autor otkriva da je sve počelo davne 1996. godine, jednim člankom o Sulejman-paši Skopljaku objavljenim u travničkom Divanu. Iz te iskre, priznaje, nije ni slutio da će izrasti knjiga. Drino potom definira “nultu tačku” svoga rada, pitanje kako uopće nešto pouzdano znati o prošlosti bosanske velikaške porodice, i poseže za savremenim pojmovnim aparatom: paradigmom slabljenja središta, odnosima centra i periferije, mekom i tvrdom moći, konceptom isprepletene povijesti (entangled history). Pri tome ne zaboravlja Foucaultovu opomenu da je genealogija “siva” disciplina, strpljiva u prikupljanju dokumenata. Predgovor donosi i pažljiv osvrt na izvore koji uključuju popise Kliškog sandžaka iz 1550. i 1574, opširni popis iz 1604, građu gruntovnice bugojanskog suda, te radove Skarića, Kreševljakovića, Šabanovića, Handžića, Behije Zlatar, Enesa Pelidije i Mustafe Imamovića.
Sadržajno, knjiga vodi čitaoca od ranog Uskoplja i njegovih tvrđava, preko porijekla porodice i predaja o pretku Skender-paši, do Banjalučke bitke 1737, u kojoj se Sulejmanpašići prvi put bilježe u velikoj povijesti. Središnji dio posvećen je rodonačelniku, Sulejman-paši Skopljaku, čovjeku koji je, kako autor pokazuje, u svega nekoliko godina držao tri namjesništva u tri provincije Carstva: Beograd, Travnik i Lepant.
Upravo je Skopljak, podsjeća i Imamovićeva Historija Bošnjaka, vojnički ugušio Prvi srpski ustanak, nanijevši ustanicima niz teških poraza nakon bitke na Mišaru 1806. Drino tu priču upotpunjuje i pokazuje kako je Skopljakov buruntija od 26. juna 1814. postavio Miloša Obrenovića za baš-kneza triju nahija – i time, paradoksalno, bosanski paša utro put dinastiji Obrenović u Srbiji. Slijedi potom galerija sinova i potomaka, te poglavlje o rodbinski povezanim kućama Bašagićima, Čengićima, Gradaščevićima, Kulenovićima, Kapetanovićima, Fadilpašićima i, konačno, poglavlje o modernim vremenima porodice, sve do posljednjeg bosanskog vezira Bošnjaka, Osman Mazhar-paše Sulejmanpašića.
Recenzenti knjige dvojica su uglednih historičara. Dr. Aladin Husić, naučni savjetnik Orijentalnog instituta u Sarajevu, uočava kako je porodica mijenjala i samo ime: “identitarna odrednica kretala se od zavičajnog predznaka, tj. etnika (Skopljak), do patronimske transformacije prezimena”. Rijedak je to uvid u to kako se u bosansko-osmanskom miljeu uopće rađalo prezime. Husić posebno pohvaljuje autorovu metodsku urednost, za svaku tezu koju donosi, Drino pronalazi izvornu argumentaciju, i zaključuje da djelo može poslužiti kao model budućim istraživačima porodičnih povijesti u BiH.
Prof. dr. Husnija Kamberović s Filozofskog fakulteta u Sarajevu upozorava pak na širinu zahvata jer Drino ne piše tek povijest jedne loze, nego historiju mikroprostora Uskoplja smještenu u velike okvire dvaju carstava i, potom, jugoslavenskog 20. stoljeća. Autor, ističe Kamberović, “nimalo nije zarobljen mitomanijom” i ne nudi sliku prošlosti kojom bi se zadovoljili današnji politički apetiti. Riječ je o opreznom i kritički nastrojenom istraživaču koji je ispisao vrijedan doprinos bosanskohercegovačkoj nauci.
Tu trezvenost kruni pogovor. Drino u njemu, gotovo elegijski, sažima sudbinu te porodice koju su podigle dvije osobine, vojnička hrabrost i bezpogovorna vjernost sultanu, a treća, ljudska zavist, oborila. Prvi udarac, piše autor, bilo je “očigledno inscenirano” smjenjivanje Sulejman-paše Skopljaka s vezirske dužnosti u Travniku, djelo drugih bosanskih rivala, “naraslog trgovačkog oligarhijskog sloja”. Konačni slom donijet će pokret za autonomiju Husein-kapetana Gradaščevića i, malo kasnije, pohod Omer-paše Latasa.
Sulejmanpašići su knjiga strpljiva istraživača i pisca mirne ruke. Ona nam vraća jednu kuću kakvih je, kako autor podsjeća, u Bosni bilo samo nekoliko, jedinu bošnjačku porodicu s dva bosanska vezira, odlikovanu ordenima Rimskog pape, osmanskog sultana i austrijskog cara, a koja se, kao i Bosna sama, morala naučiti živjeti s padovima.
Sedmo poglavlje Drinine monografije, posvećeno rodbinski povezanim porodicama, možda je i najzanimljiviji dio knjige za šireg čitaoca jer tu se vidi da bosanski begovat nije bio niz izoliranih kuća nego gusto istkana mreža. Sulejmanpašići su kroz generacije, ženidbama i diobama imanja, ulazili u rodbinske veze s Bašagićima, Čengićima, Gradaščevićima, Kulenovićima, Kapetanovićima, Rustempašićima, Hafizadićima, Teskeredžićima i, što je tema ovog priloga, s Ibrahimpašićima.
U Bosni postoje dvije loze tog prezimena, travnička i krajiško-bihaćka. O krajiškoj, koja se po predaji veže uz Ibrahim-pašu, sina Deli-Muratova, Drino donosi niz živopisnih detalja. Deli-Murat je 1577. poginuo u megdanu kod utvrde Bilaj, koju je još u XIII stoljeću podigao ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. Sina Ibrahima, rođenog poslije očeve pogibije, školovali su u Stambolu, on je po povratku utemeljio Ripač kod Bihaća i podigao poznatu Ibrahim-pašinu kamenu džamiju. Porodica je stjecala posjede u Lici, oko Lapca, a nakon Svištovskog mira 1791, kad su ti krajevi pripali Habsburškoj Monarhiji, trajno se preselila na Unu. Po istraživanjima Husnije Kamberovića, njihovi su begluci na prijelomu stoljeća iznosili oko 3.000 dunuma u Bihaću i još 720 u Bilaju. Zenički muzeolog Fikret Ibrahimpašić Fićo kasnije će popisati čak 844 člana porodice u razdoblju od 1760. do 1995.
Najdramatičnija je, međutim, epizoda iz 1941, i ona povezuje Bihać sa Zagrebom. Abdulah Ibrahimpašić (1887–1980), načelnik Bihaća, poslanik na listi Vlatka Mačeka 1938. i bivši član JMO, našao se pred naredbama velikog župana Ljubomira Kvaternika, brata Slavka Kvaternika, čovjeka koji je 10. aprila 1941. u Zagrebu proglasio NDH. Kad je stigao nalog protiv pravoslavnih i Židova, Ibrahimpašić se usprotivio. Američki historičar Max Bergholz u Nasilju kao generativnoj sili navodi da je bihački načelnik izjavio kako će ostati na dužnosti samo ako budu srušene i katoličke crkve i džamije, zajedno sa srpskom pravoslavnom crkvom. Smijenjen je istog časa, crkva je potom srušena, on se uskoro priključio ilegalcima NOB-a. Ustaške ga vlasti ipak nisu uhapsile, piše Drino, “zahvaljujući autoritetu i velikom broju pristalica”, a u znak odmazde uhapsili su „čak pedeset Ibrahimpašićevih sljedbenika”.
Uz Abdulaha, porodica je u ratu dala još dvojicu načelnika. Murata i Husein-bega, za kojeg hroničar Nikola Radić bilježi da je bio “učen, bogat i pravedan čovjek”, a četvrti, Nenad Ibrahimpašić (1948–2022), služio je kao bihaćki gradonačelnik u demokraciji od 1990. do 1993. Jedna bihaćka kuća, četiri načelnika, četiri epohe Bosne.
Izvor: Bosna.hr