Mjesecima je crnogorski film “Obraz” reditelja Nikole Vukčevića kružio festivalima i kinodvoranama uz dominantnu naraciju da je riječ o djelu zasnovanom na istinitim događajima i ličnoj tragediji porodice akademika Zuvdije Hodžića. Ta naracija, kako se sada pokazuje, nije bila slučajna ni neutralna. Bila je marketinška i emocionalna podloga koja je pojačavala uvjerljivost filma, a koja je istovremeno zasjenjivala ključni dio špice: “Po motivima istinitog događaja koji je inspirisao maštu umjetnika.”
Upravo tu razliku između istinitog događaja i mašte umjetnika profesor dr. Jahja Fehratović postavio je u središte svoje analize, otvarajući pitanje koje bošnjačka intelektualna scena i kulturne institucije do sada nisu adekvatno adresirali.
Centralni problem koji Fehratović identifikuje nije samo to što film sadrži negativni lik Abida, Pazarca prikazanog kao silovatelja, koljača i palikuće. Problem je u tome što tom liku daje precizno određen regionalni i kulturni identitet, a potom insistira da identitet nije važan. Vukčević u svom odgovoru tvrdi da “lik Abida nije osmišljen kao predstavnik bilo kog naroda, već kao ogoljeni portret fašiste.” No ako identitet nije važan, Fehratović s pravom pita: zašto je tom liku dat tako precizan regionalni okvir? I zašto na fesu negativca stoji kukasti krst?
“Problem ovog filma nije u prikazu zla, nego u tome što zlu daje jasno prepoznatljiv identitetski okvir, a zatim tvrdi da identitet nije važan.”
— prof. dr. Jahja Fehratović
Reditelj je ponudio i dramaturško obrazloženje: Abid dolazi iz Pazara kako bi se pokazalo da se glas o junaštvu glavnog junaka Nur Doke čuo daleko. Fehratović i tu argumentaciju demontira na više razina. Novi Pazar nije ni geografski ni historijski udaljen prostor u odnosu na mjesto radnje. Ako je cilj bio prikazati da se glas proširio daleko, logičnije bi bilo da negativac bude italijanski ili njemački fašist. A uz to, kako Fehratović primjećuje, koji zločinac bi pronosio priče o vlastitim zločinima?
Tu nije kraj historijskim nedosljednostima. Vukčević je u intervju za BLIC TV tvrdio da su svireposti u filmu počinile fašističke jedinice čiji je dio bila divizija Skenderbeg. No, ta divizija formirana je 1944. godine, a radnja je smještena u 1941. Kako je divizija koja nije postojala mogla počiniti zločine tri godine prije svog formiranja? Ovakve nedosljednosti dodatno urušavaju povjerenje u naraciju o historijskoj vjerodostojnosti koja je pratila film od samog početka.
Fehratović nije osporio pravo reditelja na umjetničku imaginaciju. Osporio je nešto drugo: pravo da se publika mjesecima uvjerava kako gleda historijski vjerodostojan događaj, a da se potom, kada dođe do kritike, povuče iza zaklona “mašte umjetnika.” Vukčević je, kako Fehratović pokazuje, u različitim medijskim nastupima davao različite naglase: jednom je film potpuno istinit događaj, drugi put je inspiriran motivima, treći put je “u cjelosti umjetnički čin.” Takva fluidnost interpretacije, ovisno o kontekstu i kritici, nije znak artistične slojevitosti, nego nedosljednosti u komuniciranju prema javnosti.
Ono što u cijeloj ovoj priči ostaje kao možda i najvažnije pitanje jeste šutnja. Dok se film prikazivao na festivalima, dok je Abid obilazio kinodvorane kao fiktivni ali prepoznatljivo kodiran Pazarac, bošnjačke kulturne institucije i velik dio intelektualne scene ostali su nijemi. Fehratovićev tekst, koliko god bio argumentiran, ne bi smio biti usamljeni glas. Jer ako zajednica ne progovori o načinu na koji je reprezentirana u umjetnosti, taj muk postaje pristanak.
Na kraju, Fehratović nudi i alternativu. Umjesto izmišljenog Abida, antifašističko nasljeđe Sandžaka ima stvarne junake: Rifata Burdžovića Trša i Sretena Vukosavljevića. O njima, devedeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, niko nije napravio film. Pitanje je i zašto.
Reakcije koje su uslijedile nakon Fehratovićevog teksta nisu, kako bi neki htjeli predstaviti, napad na umjetnost. One su legitimno pravo javnosti da propituje način na koji umjetnost oblikuje kolektivne predstave o identitetu. A to pravo ne zastarijeva ni kada se na špici filma napiše da je djelo inspirirano maštom umjetnika.
Izvor: Sandzacke.rs