U bogatoj kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine malo je ličnosti koje su ostavile tako dubok i raznovrstan trag kao Alija Isaković (1932.–1997.). Pripovjedač, romansijer, dramatičar, esejista, putopisac, lingvista, bibliograf, antologičar, urednik – Isaković je bio sve to i još više. Njegov književni i kulturni rad obilježen je iznimnom raznovrsnošću i polimorfnošću, a svako njegovo djelo nosi pečat duboke promišljenosti i estetskog opravdanja.
Kako je zapisao Enes Duraković, Isaković se knjigama javljao samo kada je rukopis sazrio da bude nov i poseban, anticipirajući neistražene horizonte. Ta mudrost i snaga autocenzure kojom je izbjegavao ponavljanje već osvojenih književnih polja čine njegov opus cjelovitim i neprolaznim.
Rođen 15. januara 1932. u Bitunji kod Stoca, Isaković je školovanje započeo u rodnom kraju, a nastavio u Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, da bi na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završio studij jugoslavenskih književnosti i jezika. Njegov životni put nije bio samo akademski – radio je kao geološki tehničar, TV scenarista, urednik časopisa Život i edicije “Kulturno naslijeđe BiH“ u izdavačkoj kući “Svjetlost“. No, ono po čemu se ističe jest njegova uloga u kulturnom preporodu Bošnjaka i afirmaciji bosanskog jezika i književnosti.
Isaković nije bio ograničen na jedan žanr – bio je jednako uspješan kao pripovjedač, romansijer, dramatičar, esejista i putopisac. Njegova djela poput romana Sunce o desno rame (1963.), zbirke pripovijedaka Semafor (1966.), drame Hasanaginica (1982.) ili putopisa Jednom (1987.) svjedoče o modernističkoj poetici i egzistencijalističkom prosedeu, uz povremeni povratak tradiciji.
Dobitnik Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva 1976. godine, Isaković je na studiju književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu zastupljen s osam djela kao obavezna literatura, što potvrđuje njegovu ključnu ulogu u nacionalnom književnom kanonu.
Isaković je oživio zaboravljene bošnjačke pisce i tradiciju pisanja na orijentalnim jezicima. Biserje (1972.), prva zbirka bošnjačke književnosti, nije samo antologija – to je mini-povijest bošnjačke književnosti koja pokazuje kontinuitet od srednjovjekovnih tekstova, preko usmene književnosti, do modernih autora. Isaković je u Biserju sistematizirao usmenu liriku, sevdalinke, epske pjesme i alhamijado pisce, stvorivši temelj za razumijevanje bošnjačkog književnog razvoja.
Isakovićeva borba za bosanski jezik započela je još 1965. godine, kada je u časopisu Odjek objavio tekst “Nervoza u našem književnom jeziku“, ukazujući da bosanska varijanta srpsko-hrvatskog jezika nije tek beogradski ijekavski standard, već zasebna jezička stvarnost. Ta vizionarska intuicija kulminirala je u njegovim leksikografskim djelima – “Rječniku karakteristične leksike u bosanskome jeziku“ (1993.) i “Rječniku bosanskoga jezika“ (1995.).
U predgovoru Rječnika karakteristične leksike, Isaković piše: “Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskoga ni hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti.“ Ova teza, podržana njegovim istraživanjem, suprotstavila se politički uvjetovanim pokušajima potiskivanja bosanskog jezika tokom 20. stoljeća.
Isakovićeva uloga u kulturnom buđenju Bošnjaka ne može se precijeniti. Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović podsjeća na zlatno doba bošnjačke književnosti između 1966. i 1968., kada su se pojavila kapitalna djela poput „Kamenog spavača“ Maka Dizdara i “Derviša i smrti“ Meše Selimovića, uz Isakovićevu antologiju “Biserje“. To je bilo vrijeme žestokih borbi za bosanski jezik i reformu nastavnih planova, suočenih s otporom retrogradnih snaga kroz prijetnje, uhođenja i zatvaranja. Isaković je, zajedno s Dizdarom, bio meta hajki, ali je ustrajao, okupljajući intelektualce poput Avde Sućeske, Muhsina Rizvića i Zuke Džumhura u zajedničkom projektu kulturne afirmacije.
Na Prvom bošnjačkom saboru 27. septembra 1993. godine, Isaković je održao govor koji je obilježio povratak imena “Bošnjak“ umjesto dotadašnjeg “Musliman“. “Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju“, rekao je, sažimajući svoju životnu misiju. Taj trenutak, usred rata, bio je simboličan povratak Bošnjaka njihovom identitetu.
Isakovićev rad odvijao se u „zagušljivim“ vremenima komunističkih pritisaka i rata. Njegova publicistika, poput „O nacionaliziranju Muslimana“ (1990.) i “Antologije zla“ (1994.), bilježi stoljetno negiranje bošnjačkog identiteta i stradanja u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. “Rat je pobrisao sve što je bilo naše… Niko izvan nas ovo ne razumije“, zapisao je, reflektirajući bol i otpor naroda. Njegove riječi o “srdačnosti heroizma“ u borbi Bošnjaka protiv agresorske podmuklosti ostaju univerzalne.
Usporedbe s Safvet-begom Bašagićem nisu slučajne – kao što je Bašagić bio duh preporoda na prijelazu 19. u 20. stoljeće, Isaković je to bio krajem 20. stoljeća. No, dok je njegov rad kao antologičara i leksikografa općepriznat, njegova kreativna djela tek čekaju puno vrednovanje. Prof. dr. Alija Pirić žali što bi u “sretnijim kulturama“ Isaković već imao sabrana djela i znanstvene simpozije posvećene njemu, ali Bosna i Hercegovina još ne njeguje dovoljno sjećanje na svoje velikane.
Alija Isaković je na bolji svijet preselio 14. marta 1997. i ukopan je u haremu Ferhadije džamije u Sarajevu.
Izvor: Bosna.hr