Prije 38 godina, 8. novembra 1987. godine, preminuo je Alija Nametak, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pripovjedača, dramatičara i hroničara. Njegovo ime, djela i sudbina ostali su simbol vremena u kojem je bošnjački intelektualac prolazio kroz teške izazove, političke pritiske, zabrane i marginalizaciju, ali i vremena u kojem su književnost i kultura bile jedino oružje za odbranu dostojanstva i identiteta.
Autor: Redakcija Bosna.hr
Nametak je pisao autentično, dokumentaristički, ali i s humorom, suosjećajno i ironično prikazujući život bošnjačkog stanovništva u epohama dubokih društvenih i političkih promjena. Njegova proza bila je spoj hronike i satire, vjere i narodne mudrosti, čime je ostavio neizbrisiv trag u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti 20. stoljeća.
Rođen je 6. marta 1906. godine u Mostaru, gdje je završio mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je srpsko-hrvatski jezik i književnost te francuski i ruski. Još tokom studija počinje objavljivati svoje prve priče u zagrebačkim časopisima Književnik, Omladina i Hrvatsko kolo.
Godine 1930. dolazi u Sarajevo, gdje radi kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, Učiteljskoj i Tehničkoj školi, te jedno vrijeme kao urednik Novog Behara, lista koji je okupio novu generaciju bošnjačkih književnika – Ahmeda Muradbegovića, Hamzu Humu, Hasana Kikića, Husejna Ðogu Dubravića i druge.
U vrijeme Drugog svjetskog rata Nametak je radio kao lektor i intendant u tadašnjem Hrvatskom državnom kazalištu u Sarajevu. Upravo će mu to u poratnom period I presuditi – zbog „saradnje s ustaškim režimom“ 1945. godine biva osuđen na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet u zeničkom kazamatu.
U izvještajima iz Kazneno-popravnog doma Zenica iz 1946. navodi se kako je Nametak kažnjen “najstrožom kaznom“ jer je pokušao iznijeti dnevnik iz zatvora, u kojem je, navodno, „vrijeđao narodne vlasti“. Početkom 1954. godine uslovno je pušten na slobodu, ali i dalje osuđen na potpunu izolaciju.
„Ostatak života proveo je između kuće i džamije, čaršije i klupe u parku,“ zapisao je jedan njegov savremenik, „među ljudima koji su, poput njega, robijali za tuđe grijehe.“ Devet zeničkih zima Alije Nametka ostale su neispričana književna tema – tema o šutnji, dostojanstvu i zaboravu.
Njegov sin, istaknuti orijentalista prof. dr. Fehim Nametak, prisjeća se da je oca prvi put svjesno upoznao tek nakon njegovog izlaska iz zatvora: “Kada je izišao, meni je bilo jedanaest godina. Bio mi je stranac, ali ubrzo je nestalo te distance. Bio je blag, topao čovjek, nikada nisam čuo ružnu riječ iz njegovih usta. Kad je moja majka molila za njegovo pomilovanje, jedan visoki političar joj je rekao: ‘Pustit ćemo ga kad ga zaboravi čaršija.’ Ta rečenica najbolje govori o vremenu u kojem je živio.“
Nametak je bio most između tradicionalne i moderne bošnjačke književnosti. Njegova prva zbirka Bajram žrtava (1931) i kasniji naslovi poput Dobrih Bošnjana (1937), Ramazanske priče (1941) i Za obraz (1942) odišu moralističkom i poučnom crtom, s tipskim junacima i mahalskim ambijentom.
Ipak, u novelama kao što su Sunce i Podne, pokazuje i hrabrost da izađe iz okvira tradicionalizma, otvarajući prostor senzualnijem i modernijem izrazu. Njegovi junaci nose islam, čast i ponos, ali i unutrašnje dileme – između vjere i života, morala i svakodnevnih iskušenja.
Književni kritičari poput Muhsina Rizvića i Dubravka Jelčića isticali su da je Nametak „pisac izuzetne jezičke osjećajnosti i pripovjedačkog dara“, dok su ga drugi prešućivali iz političkih razloga. Najteže mu je, smatra Fehim Nametak, pala upravo “zavjera šutnje“ – jer je dugo bio izbrisan iz kulturne svijesti Bosne i Hercegovine.
Njegova knjiga Sarajevski nekrologij, objavljena posthumno 1994. u Zürichu, potvrđuje Nametka kao modernog Bašeskiju – hroničara koji britkim i ironičnim jezikom bilježi život tradicionalne sarajevske muslimanske sredine. Kroz kratke, briljantne zapise, on svjedoči o jednom zatajenom mikrokozmosu, o svijetu koji nestaje pod teretom epohe.
Nakon dugogodišnje šutnje, ponovo se javlja knjigama Trava zaboravka (1966) i Tuturuza i šeh Meco (1978), ali ne u Sarajevu, već u Zagrebu, jer u Bosni i Hercegovini tada nije imao mogućnost objavljivanja.
Osim književnog rada, Nametak se posvetio i proučavanju usmene književnosti i folklora. Putovao je po Bosni i Hercegovini i Turskoj, snimao govor i običaje bošnjačkih iseljenika, bilježio pjesme i priče. Dio njegovog istraživačkog materijala sačuvan je u Zemaljskom muzeju.
Fehim Nametak otkriva da je policija 1983. godine, nakon njegovog pritvaranja, zaplijenila očeve tonske snimke iz Turske i – izbrisala ih.
“To nikada nisam prebolio,“ kaže. “Na tim kasetama bila je snimljena živa riječ naših iseljenika – njihova jezik, njihove priče, njihova Bosna u tuđini.“
Nametkov književni opus, iako često potisnut političkim okolnostima, predstavlja svjedočanstvo o Bosni kakva je bila – moralnoj, mahalskoj, ljudskoj i duhovnoj.
Njegov život – između pera, tamnice i šutnje – simbol je sudbine bošnjačkog naroda i njegove književnosti koja je, uprkos svemu, preživjela. Danas nekoliko škola u Bosni i Hercegovini nosi njegovo ime.