Nedavno je iz štampe izašla zbirka poezije Braha Adrovića “Antiratne pjesme”, knjiga koja pred čitaoca stupa otvoreno i bez uzdržanosti, u trenutku kada svijet ponovo tone u nasilje i kada se granice crtaju krvlju. Već u prvom dodiru s ovom poezijom osjeća se ono što je Brecht nazvao mračnim vremenima, kada i sama istina mora tražiti način da preživi i kada riječ postaje posljednje utočište ljudskog dostojanstva.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
U 21. vijeku, dok ratovi razaraju Ukrajinu, dok se u Palestini svakodnevno broje mrtvi i dok nad Iranom lebdi prijetnja novih sukoba, ova poezija dobija snagu koja prevazilazi književni okvir i ulazi u prostor savremene savjesti. Kao da se potvrđuje misao Waltera Benjamina da historija nije napredovanje, nego gomilanje ruševina pred kojima čovjek često stoji nijem i bez odgovora. Upravo protiv tog nijemog pristanka ustaje Adrovićev glas, ne kao ideologija, nego kao potreba da se sačuva ono osnovno: osjećaj za drugog čovjeka.
Iznutra, bez patetike
Adrović piše iznutra, iz mjesta gdje se lično iskustvo sudara s općim zlom. Njegov izraz je jednostavan, ljudski i ogoljen, bez patetike, ali vođen unutrašnjom snagom da se izgovori ono što boli i što se često prešućuje. U tom tonu prepoznaje se kontinuitet pjesnika kroz vjekove koji su dizali glas protiv rata i njegovog besmisla, ne pristajući na ćutanje pred razaranjem čovjeka. Još od antičkih tragedija, preko srednjovjekovnih zapisa do savremene književnosti, rat se uvijek vraća kao rana koja ne zarasta. Kao kod Tolstoja, historija se ni ovdje ne piše iz perspektive moći, nego iz perspektive stradanja, gdje jedno ime nosi bol čitavog svijeta koji nestaje.
Kroz pjesme: Od rata do harmonije
Ta etička linija najjasnije se otvara već u prvoj pjesmi “Rat”, koja djeluje kao temeljni udar zbirke. Zlo se ne prikazuje kao izuzetak, nego kao stanje koje izbija iz čovjeka i širi se bez kontrole. Niz glagola u prezentu, “zlostavlja”, “pljačka”, “ubija”, “pali”, “ruši”, ne funkcionira samo kao nabrajanje, već kao ritmički mehanizam nasilja koji ukida vremensku distancu između događaja i čitaoca. Rat se ne doživljava kao prošlost, nego kao trajno stanje koje se odvija pred nama.
U pjesmi “Čovjek i vijek” rat se prelama kroz dublju prizmu, kroz odnos čovjeka i vremena. Ovdje više nema jednostavnog krivca, jer i čovjek i vijek pokazuju svoju slabost. Ipak, usred tog pada, javlja se uporno ponavljanje ljubavi, gotovo kao unutrašnji otpor i pokušaj da se sačuva ono što još nije uništeno.
U “Slušanju vijesti” rat se premješta iz prostora fronta u prostor jezika. Fragmentiran i kontradiktorni govor medija stvara osjećaj nesigurnosti, u kojemu čitalac više ne može jasno razlikovati istinu od interpretacije, ono što je Orwell označio kao političku manipulaciju koja ne uništava samo tijelo, nego i sposobnost razumijevanja stvarnosti.
Pjesma “Mašine zla” otvara možda najteže pitanje zbirke, kako čovjek postaje sredstvo razaranja. Tu se jasno osjeća bliskost s filozofskom idejom banalnosti zla, gdje zlo ne dolazi uvijek iz izuzetnosti, nego iz odsustva mišljenja i odgovornosti.
U “Harmoniji” perspektiva se širi na cjelinu svijeta. Pitanje više nije samo ljudsko, nego i kosmičko: kako je moguće da čovjek, koji traži nove svjetove, ne zna sačuvati ovaj koji ima.
Poezija koja ne zaustavlja rat, ali ga imenuje
U cijeloj zbirci osjeća se jedna važna stvar. Pjesnik ne vjeruje u moć poezije da zaustavi rat, ali vjeruje u njenu moć da razotkrije laž i probudi savjest. Ona ne mijenja tok historije, ali mijenja odnos čovjeka prema onome što se dešava.
Najveća opasnost nije samo u oružju, nego u ravnodušnosti. Adrovićevi stihovi ne traže podršku, nego bude savjest, podsjećajući da svako pristajanje na nasilje počinje u malim, gotovo neprimjetnim odustajanjima od ljudskosti.
Zato ova zbirka ne ostaje zatvorena među koricama. U vremenu koje s pravom nosi Brechtovu oznaku mračnih vremena, imenovati zlo znači učiniti prvi korak otpora. “Antiratne pjesme” ne zaustavljaju rat, ali onemogućavaju da ostane neprimijećen. A to je prvi uslov svakog otpora, baš kao što nas podsjeća i završna slika zbirke:
“Rat je najgroznija mašina
Pljačkanja i smrti,
Koju su izmislili ljudi
Da se oko naših glava zauvijek vrti.”