Naziv bosanski jezik nije administrativna ili savremena konstrukcija, nego historijski termin koji je kroz stoljeća bio u upotrebi među stanovnicima Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjerske ili etničke razlike. Uprkos tome, političke promjene i ideološki projekti velikih nacionalizama pokušali su ovaj naziv potisnuti, pa čak i izbrisati iz javnog života.
Nakon Austrougarske okupacije 1878. godine, naziv bosanski jezik nastavio je živjeti u službenoj upotrebi. Uprkos intenzivnoj srpskoj i hrvatskoj propagandi da se termin zamijeni “srpskim” ili “hrvatskim”, vlasti ga nisu ukidale sve do početka 20. stoljeća. Tek početkom oktobra 1907. godine, Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom se “zemaljski jezik” (Landessprache) u svim službenim dokumentima mora nazivati srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatsko-srpskim. Time je administrativno ukinut historijski naziv bosanski jezik, iako je tradicija njegovog korištenja bila višestoljetna i duboko ukorijenjena.
Ipak, već nekoliko sedmica kasnije uslijedio je politički kompromis. Posebnom vladinom odlukom od 20. novembra 1907. godine, Bošnjacima je dopušteno da u svojim autonomnim vjerskim i obrazovnim ustanovama i dalje koriste naziv bosanski jezik. Ovaj ustupak pokazivao je da se austrougarska uprava, uprkos pokušaju standardizacije, nije mogla u potpunosti oglušiti o lokalnu tradiciju i identitetsku praksu.
Nakon raspada Monarhije i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, politika prema jeziku postaje znatno restriktivnija. Nova država uvodi unitarni koncept, a bosanski jezik se u potpunosti uklanja iz javnog i institucionalnog života. Time je označen početak dugog perioda administrativne i društvene ekskomunikacije ovog naziva.
U komunističkoj Jugoslaviji nakon 1945. godine, naziv bosanski jezik faktički je bio zabranjen. Bošnjačka kultura i identitet bili su potisnuti u šire, vještačke kategorije, a jezik se nazivao “srpskohrvatskim”. Uprkos tome, među Bošnjacima je ostalo živo pamćenje o vlastitoj jezičkoj tradiciji.
Ipak početkom 1991. godine, nekoliko mjeseci prije raspada Jugoslavije, bosanski jezik se spontano vraća u javni prostor kroz bošnjačku štampu, časopise i kulturnu publicistiku. Taj povratak nije bio rezultat državne odluke, nego povratak historijskom pravu, jeziku koji je uprkos političkim pritiscima preživio u usmenoj tradiciji, porodici, književnosti i pamćenju naroda.