Od usmene predaje i sevdalinke do romana i savremene poezije, bošnjačka književnost svjedoči o mijenama kroz koje su prolazili jedan narod i njegov prostor. U njenim različitim oblicima susreću se historijsko iskustvo, kulturno naslijeđe i potreba da se vlastito postojanje sačuva od zaborava. Mijenjale su se epohe, poetike i društvene okolnosti, ali su opstajala pitanja pripadnosti, pamćenja i odnosa prema Bosni, pitanja kroz koja se iznova preispituje i oblikuje bošnjački identitet.
Usmena predaja predstavljala je jedan od prvih oblika kulturnog pamćenja. Priče, poslovice, legende, pjesme i sevdalinke prenosile su iskustvo zajednice iz jednog naraštaja u drugi. U takvom obliku književnost nije bila odvojena od svakodnevnog života. Bila je njegov sastavni dio, način da se prošlo iskustvo sačuva i da se vrijednosti zajednice i plemena prenose dalje.
Posebno mjesto u tom naslijeđu zauzima sevdalinka. U njenoj prividnoj jednostavnosti sabran je čitav jedan senzibilitet. Ljubav, čežnja, rastanak, zavičaj, porodična privrženost i prolaznost nisu tek motivi pojedinačne pjesme. Oni oblikuju emocionalni i kulturni horizont u kojem se prepoznaje iskustvo generacija. Gradovi, mahale, avlije, rijeke i mostovi u sevdalinci prestaju biti puka mjesta radnje. Oni postaju nosioci kolektivnog opstanka.
Prelaskom iz usmenog u pisano stvaralaštvo mijenja se način na koji se iskustvo bilježi, ali ne nestaju njegove temeljne preokupacije. Književnost dobija mogućnost da proširi prostor, da pojedinačno iskustvo postavi u širi historijski kontekst i da ono što je nekada bilo naslijeđeno prihvatanjem pretvori u predmet promišljanja.
Možda je upravo književnost jedno od rijetkih mjesta na kojem se prošlost i sadašnjost mogu susresti bez potrebe da jedna poništi drugu. U njoj srednjovjekovni stećak može progovoriti savremenom čitaocu, stara sevdalinka može dobiti novo značenje, a iskustvo jednog čovjeka može postati dio kolektivnog pamćenja. Identitet tada prestaje biti samo naslijeđena činjenica. Postaje pitanje.
Bosna kao književno obitavalište
U gotovo svim etapama tog razvoja Bosna I Hercegovina zauzima posebno mjesto. Međutim, ona u bošnjačkoj književnosti nije samo geografska odrednica niti dekor u kojem se odvija radnja. Ona je domaja.
U bosanskom prostoru stoljećima su se susretale različite religijske, kulturne i civilizacijske tradicije. Ta slojevitost ostavila je dubok trag u književnosti, čineći je prostorom susreta, ali i unutrašnjih napetosti. Bošnjački identitet stoga nije nastajao u izolaciji. Oblikovao se u stalnom dodiru s drugim kulturama i iskustvima, kroz proces prihvatanja, preispitivanja i reinterpretacije vlastitog naslijeđa.
Upravo zbog toga bošnjačku književnost nije produktivno posmatrati kao zatvoren sistem unaprijed određenih simbola. Njena posebnost prije se ogleda u sposobnosti da vlastito iskustvo neprestano iznova čita. Svaka epoha naslijeđu dodaje novi sloj, a svaka generacija u već poznatim motivima pronalazi drugačije značenje.
Jedan od najsnažnijih odgovora na to pitanje nalazi se u stvaralaštvu Maka Dizdara. Njegov Kameni spavač predstavlja jedno od ključnih mjesta susreta savremenog književnog izraza sa srednjovjekovnim naslijeđem Bosne. Dizdar ne posmatra prošlost kao zatvoreno poglavlje. Naprotiv, on je otvara i daje joj novi glas. Stećak, kao nijemi svjedok minulih vremena, u njegovoj poeziji postaje znak čovjekova bivstvovanja. Iza kamena više ne stoji samo smrt. Stoji čovjek sa svojim strahom, vjerom, nadom, ljubavlju i sviješću o prolaznosti.
U tome se nalazi i jedna od temeljnih vrijednosti Dizdarove poetike. Prošlost nije muzealizirana, nego aktualizirana. Srednjovjekovni čovjek prestaje biti daleki historijski lik i postaje sagovornik savremenom čitaocu. Vrijeme se, makar nakratko, savija prema čovjeku.Kameni spavač zato nije samo pjesnički povratak srednjovjekovnoj Bosni. To je potraga za kontinuitetom, za onim nitima koje povezuju čovjeka koji je živio prije nekoliko stoljeća i čovjeka koji danas pokušava razumjeti vlastito mjesto u svijetu.
Ako Dizdar kroz tragove materijalne baštine uspostavlja vezu sa prošlošću, Meša Selimović identitet premješta u sami krvotok. U njegovom književnom svijetu pitanje pripadnosti nije jednostavno ni jednoznačno. Ono se ukršta s pitanjima vjere, vlasti, morala, pravde i lične odgovornosti. U Dervišu i smrti Selimovićev Ahmed Nurudin suočava se s raspadom vlastitih sigurnosti.
Ono što je nekada izgledalo kao čvrst poredak postaje predmet sumnje, a granica između ličnog uvjerenja i društvenog autoriteta sve je nejasnija. Selimovićev značaj za razumijevanje bošnjačkog književnog identiteta upravo je u toj složenosti. Identitet se ovdje ne pojavljuje kao jednostavno potvrđivanje pripadnosti, nego kao unutrašnji proces u kojem čovjek neprestano provjerava vlastite vrijednosti i odnos prema svijetu kojem pripada.
Takav pristup pokazuje da književnost ne služi samo tome da potvrdi ono što već znamo o sebi. Njena važnija funkcija može biti da poremeti naše unaprijed uspostavljene predstave i natjera nas da vlastito naslijeđe pogledamo iz drugog ugla.
– Sistem kojem ja vjerujem, kojem sam posvećen, kome pripadam. Revolucija je bila moja svrha i smisao mog života, onda taj sistem meni ubija brata. Jasmina Ahmetagić, književni kritičar.
Identitet, u tom smislu, nije samo odgovor. On je i sumnja, pitanje i potraga.
Mijene jednog identiteta
Bošnjački književni identitet nije moguće svesti na nekoliko autora, djela ili historijskih motiva. On je rezultat dugog i složenog procesa u kojem su se preplitali historija, jezik, kultura, religija, prostor i lično iskustvo.
Zato riječ “mijene” u naslovu nije slučajna. Identitet nije monolitna kategorija koja jednom zadobije konačan oblik i potom ostaje nepromijenjena. On se oblikuje u vremenu, pod utjecajem društvenih okolnosti, novih iskustava i novih načina na koje generacije čitaju vlastitu prošlost. Ono što se mijenja jesu oblici kroz koje se identitet izražava. Nekada je to bila usmena pjesma, zatim književni zapis, poema, roman, memoarska proza ili savremeni književni eksperiment.
Mijenjaju se jezik, poetika i senzibilitet, ali ostaje potreba da se vlastito iskustvo artikuliše i sačuva. Savremeni bošnjački pisci zato ne moraju ponavljati teme prethodnih generacija da bi pripadali istom književnom kontinuitetu. Njihove teme mogu biti migracija, dijaspora, život između kultura, promjene grada, pitanje jezika ili osjećaj nepripadanja.
Kasniji tokovi bošnjačke književnosti donose nova iskustva i nove oblike suočavanja s prošlošću. Ratovi, progoni, gubitak zavičaja, migracije i iskustvo života nakon nasilja ostavljaju trag koji književnost ne može zaobići. Tada štivo kao koncept postaje i svjedočenje. Književnost ne mora biti historijski dokument da bi sačuvala historijsko iskustvo. Ponekad jedan književni lik, fragment sjećanja ili slika napuštenog doma može reći ono što statistika i hronologija ne mogu. Veliki historijski događaji kroz književnost ponovo postaju ljudska iskustva. Ne ostaju samo datumi, nego dobijaju lice, glas i ličnu sudbinu.
U tom procesu mijenja se i značenje zavičaja. Za čovjeka koji je izgubio dom ili ga napustio, zavičaj prestaje biti samo fizički prostor. On postaje unutrašnja geografija, skup mirisa, glasova, ulica, imena i uspomena koje čovjek nosi sa sobom. Bosna se tada može nalaziti i daleko od Bosne.
Izvor: Stav.ba